Apelacioni sud odbija žalbu: Branka Perc, Aleksandra Pekez Kalinić i Marko Prentović — Gž2 211/26, 22. travnja 2026.

Događaj označava odluku Apelacionog suda od 22. travnja 2026. kojom odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku presudu. Prijamni pečat Osnovnog suda od 30. travnja zaseban je kasniji podatak, a ne dostava žalitelju.

**ODBIJA SE** žalba i **POTVRĐUJE SE** presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P2 1435/2024 od 9. veljače 2026.

Ova presuda potvrđuje presudu Osnovnog suda P2 1435/2024 od 9. veljače 2026. Veza omogućuje usporedbu prvostupanjskih utvrđenja i prenesenog zahtjeva s novim obrazloženjem žalbenog vijeća i stvarnim ishodom izreke.

**ODBIJA SE** žalba i **POTVRĐUJE SE** presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P2 1435/2024 od 9. veljače 2026. ### Obrazloženje Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se poništi kao apsolutno ništavo potpuno posvojenje zasnovano i proglašeno rješenjem Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite Novi Sad br. UP. 03-507/79 od 21. lipnja 1979. u Novom Sadu, kojim Vasić Milorad, rođen 15. veljače 1941. u Osječanima, općina Doboj, i Vasić Gospava, rođena 21. kolovoza 1932. u D. Klakaru, općina Doboj, oboje nastanjeni u Budisavi, ul. Petefi Šandora 52, posvajaju maloljetnog Miletić Milivoja i kojim posvojeni maloljetni Miletić Milivoje dobiva novo ime Vasić Milan; te da se tuženom naloži da odmah nakon primitka presude donese rješenje o poništenju rješenja Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite Novi Sad br. UP. 03-507/79 od 21. lipnja 1979., kojim se odobrava naknadni upis u maticu rođenih podataka posvojitelja Vasić Milorada i Vasić Gospave iz Budisave kao roditelja potpuno posvojenog djeteta, ovdje tužitelja, te da se poništenjem tog rješenja uspostavi izvorni upis rođenja potpuno posvojenog djeteta, ovdje tužitelja. Obvezana je svaka stranka snositi svoje troškove postupka.

Revizija neposredno pobija Gž2 211/26. Stranica 13. prepoznaje da Apelacija uvjete članka 30. pripisuje članku 31.; stranice 5.–7. osporavaju „svakako” i izostanak određene osnove suglasnosti i potrage.

Takva suglasnost ne postoji. Drugostupanjski sud pokušava tu prazninu zatvoriti tvrdnjom da majka „nije mogla biti dostupna radi davanja suglasnosti”, a da je prigodni skrbnik Vera Radovanović dala suglasnost za posvojenje. Međutim, za režim potpunog posvojenja nije dovoljno utvrditi da je netko drugi potpisao izjavu. Potrebno je utvrditi da zakon dopušta takvu zamjenu. ZUSAPV u članku 42., kojim uređuje koje se odredbe općeg režima posvojenja odgovarajuće primjenjuju i na potpuno posvojenje, ne upućuje na članak 5. tog zakona, koji u općem režimu govori o suglasnosti skrbnika umjesto roditelja u određenim situacijama. To znači da članak 30. stavak 4. ostaje posebna, stroga norma za potpuno posvojenje. Kada jedan roditelj nije živ ili je nepoznat, potrebna je prethodna suglasnost drugog roditelja. Apelacioni sud nije naveo nijednu zakonsku odredbu koja bi u režimu potpunog posvojenja dopuštala da suglasnost poznate i žive majke bude zamijenjena suglasnošću prigodnog skrbnika. Time je pogrešno primijenjen članak 30. stavak 4. u vezi s člankom 41. ZUSAPV-a. #### 5. Drugostupanjski sud pomiješao je članak 30. i članak 31. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine U dijelu obrazloženja kojim odbija središnji žalbeni navod Apelacioni sud navodi: > „Tijekom postupka i u svojim žalbenim navodima tužitelj pretežno ukazuje da za zasnivanje njegova potpunog posvojenja od 21. lipnja 1979. (...) nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 31. spomenutog zakona. Ovom odredbom u stavku 1. predviđeno je da se potpuno može posvojiti dijete do navršene pete godine života čiji roditelji nisu živi ili su nepoznati...” To je pogrešno. Sadržaj koji Apelacioni sud pripisuje članku 31. zapravo je sadržaj članka 30. stavka 1. ZUSAPV-a. Članak 31. ne uređuje status roditelja djeteta, nego propisuje da potpuno posvojenje mogu zasnovati samo oba bračna druga. Ta pogreška nije beznačajna tehnička omaška na sporednom mjestu obrazloženja. Nalazi se upravo u dijelu u kojem drugostupanjski sud pokušava odgovoriti na glavni žalbeni prigovor o pogrešnoj primjeni članka 30. Sud koji odbija središnji žalbeni navod o članku 30. tako što pogrešno označava samu normu, a zatim izbjegava odrediti primjenjuje li stavak 1. ili stavak 4., nije pravilno primijenio materijalno pravo. #### 6. Drugostupanjski sud nije ocijenio pravni značaj drugog posvojenja iz 1984. u odnosu na članak 40. i statusne posljedice potpunog posvojenja iz članaka 35., 37. i 38. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine Članak 40. ZUSAPV-a propisuje:

Sud bilježi pravodobnu žalbu koja pobija presudu u cijelosti. Povezana žalba datirana je 18. ožujka 2026. i sadrži konkretne prigovore o zakonskim uvjetima, drugom posvojenju, dokazima i prvostupanjskim troškovima. Njezin zahtjev odvojen je od ovdje donesene odluke.

Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu, pobijajući je u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga.

Aleksandra Pekez Kalinić članica je ovog vijeća i imenovana je u odluci R.22/24 od 21. kolovoza 2024. o sukobu nadležnosti. Ranija odluka rješava nadležnost; sadašnje vijeće predsjednice Branke Perc, uz drugog člana Marka Prentovića, odlučuje o žalbi protiv presude.

Apelacioni sud u Novom Sadu, u vijeću sastavljenom od sutkinje **Branke Perc**, predsjednice vijeća, te sutkinje **Aleksandre Pekez Kalinić** i suca **Marka Prentovića**, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja **MILANA PETROVIĆA** iz Kragujevca, ul. Kraljevačkog bataljona 110, JMBG 2806974800030, protiv tuženog **CENTRA ZA SOCIJALNI RAD GRADA NOVOG SADA**, ul. Zmaj Ognjena Vuka 13–17, matični broj 08154902, kojeg zastupa Maja Petrović, diplomirana pravnica zaposlena kod tuženog, radi poništaja potpunog posvojenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Osnovnog suda u Novom Sadu P2 1435/2024 od 9. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026., donio je

Žalbeno obrazloženje upućuje na izjave pok. Pavla u razvodu, ali navodi da nije priznao očinstvo. Cijeli spis P.1642/76 omogućuje provjeru njegovih izjava o djetetu, zahtjeva o očinstvu i izjava Lakatoš Vere, odvojeno od nepostojanja konačnog formalnog utvrđenja.

Člankom 41. Zakona o posvojenju Socijalističke Autonomne Pokrajine Vojvodine („Službeni list SAPV”, br. 24/76) propisano je da je potpuno posvojenje ništavo ako pri njegovu zasnivanju nisu bili ispunjeni uvjeti propisani u članku 4. stavcima 3. i 4., članku 10. stavku 1., članku 30. stavcima 1., 2. i 4. te članku 31., ili dok postoje razlozi iz članka 11. koji zabranjuju zasnivanje posvojenja, ili ako ne postoji prethodna suglasnost iz članka 12. tog Zakona. Tužitelj tijekom postupka i žalbenim navodima prije svega ukazuje na to da za zasnivanje svojeg potpunog posvojenja 21. lipnja 1979. od strane posvojitelja Milorada i Gospave Vasić nisu bili ispunjeni uvjeti iz **članka 31.** tog Zakona. Ta odredba stavkom 1. propisuje da se potpuno može posvojiti dijete do pet godina života čiji roditelji nisu živi ili su nepoznati, odnosno koji su dijete napustili, a više od šest mjeseci od napuštanja nije poznato njihovo boravište. Stavkom 4. propisano je da se, ako jedan roditelj nije živ ili je nepoznat, potpuno može posvojiti i dijete do pet godina uz prethodnu suglasnost drugog roditelja. Po ocjeni ovog suda, tijekom postupka nije bilo sporno da je Pavle Lakatoš, za kojeg tužitelj tvrdi da je njegov biološki otac, umro 7. studenoga 1978., dakle prije zasnivanja predmetnog potpunog posvojenja. Istodobno, bez obzira na sve činjenice na koje tužitelj ukazuje — njegov život s Pavlom i izjave u razvodnoj parnici pok. Pavla i njegove supruge Veronike — pok. Pavle Lakatoš nije priznao očinstvo niti je ono utvrđeno sudskom odlukom. Do drukčijeg zaključka ne dovodi ni to što je tužitelj rješenjem Općinskog suda u Novom Sadu O 196/79 od 23. studenoga 1979. proglašen nasljednikom iza pok. Pavla Lakatoša, jer iz spisa predmeta, rezultata dokaznog

Sud iz zabilježenog nepoznatog boravišta majke i neuspješnog traženja godinama poslije izvodi njezinu nedostupnost za suglasnost 1979. Tadašnji zaštitni dosje bilježi majku, osiguranje preko nje i adresu na poleđini osobnog lista. On daje raniji dokazni kontekst za taj zaključak.

postupka i iskaza samog tužitelja proizlazi da je nakon ukidanja tog rješenja doneseno novo rješenje kojim takav status nije utvrđen, iako je sud tražio podatke od tijela skrbništva. Stoga se ni u kojem slučaju nije moglo smatrati da je tužitelj u trenutku zasnivanja potpunog posvojenja 21. lipnja 1979. imao živog ili poznatog oca. S druge strane, tijelo skrbništva je u postupku posvojenja konstatiralo da se tužiteljeva majka već dulje vrijeme nalazi na nepoznatom mjestu boravka. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je majku vidio nekoliko puta tijekom djetinjstva, a nakon toga više nikada, te da je živio s pok. Pavlom do njegove smrti. Iz toga proizlazi da tužiteljeva majka tijelu skrbništva nije mogla biti dostupna radi davanja suglasnosti za posvojenje. To potvrđuje i okolnost da tijelo skrbništva ni godinama poslije nije uspjelo pronaći bilo kakve podatke o tužiteljevoj majci. Stoga nisu prihvatljivi tužiteljevi žalbeni navodi da nije jasno je li njegov slučaj podveden pod stavak 1. ili stavak 4. citirane odredbe, imajući u vidu da su u opisanoj situaciji svakako bili ispunjeni uvjeti za posvojenje koji se odnose na status tužiteljevih roditelja. Prvostupanjski sud pravilno nalazi da je tijelo skrbništva utvrdilo ispunjenost i svih drugih uvjeta potrebnih za potpuno posvojenje, koji se odnose i na stručnu ocjenu posvojitelja od strane pedagoga, psihologa, socijalnog radnika i liječnika. Ovaj sud ne nalazi nikakve nedosljednosti u njihovim nalazima te žalbeni navodi izneseni u tom pogledu nisu prihvatljivi.

Sud opisuje posvojenje iz 1984., ali njegovu valjanost odvaja od predmeta ovog postupka. Povezani stvarni zapisnik usporediv je sa žalbenim argumentom o učincima pretpostavljeno valjanog prvog potpunog posvojenja i autorovim osnovnim stavom da je početni akt ništav. Zahtjev ostaje usmjeren na akt iz 1979.

Nadalje, s obzirom na to da je brak tužiteljevih posvojitelja razveden, da je njegova posvojiteljica Gospava Vasić umrla 19. travnja 1983. i da je Milorad Vasić 12. rujna 1984. pred tijelom skrbništva izjavio da je suglasan da se tužitelj da na posvojenje, tužitelja su 26. rujna 1984. posvojili Periša i Georgina Petrović; valjanost tog posvojenja nije predmet ovog postupka. U skladu s time, uzimajući u obzir sve okolnosti i kronologiju od tužiteljeva rođenja do zasnivanja posvojenja 26. rujna 1984., ovaj sud navodi da nema osnove da se potpuno posvojenje zasnovano 21. lipnja 1979. proglasi ništavim.

Presuda završava općim navodom da su ostali žalbeni razlozi ocijenjeni. Završni podnesak od 12. siječnja 2026. sadrži ranije detaljne argumente i povijesne priloge o roditeljskom statusu, zaštitnom spisu, suglasnosti i sukobu uloga; oni se mogu usporediti sa stvarno danim razlozima.

Iz navedenih razloga, a budući da ostali žalbeni navodi, koje je ovaj sud također cijenio, nisu bili od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, primjenom članka 390. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u izreci.

Upućivanje svibanjskog dopisa na drugostupanjsku odluku povezano je s postojećom apelacijskom presudom Gž2 211/26 od 22. travnja 2026. Izvor omogućuje usporedbu s autorovom kritikom bez prikazivanja službenog prosljeđivanja kao slaganja s njom.

Sudovi Srbije sada su, i prvostupanjskom i drugostupanjskom odlukom, održali pravne posljedice posvojenja iz 1979. U biti, pravosuđe Srbije nije ispravilo izvorno presijecanje moje mađarske očinske linije. Ponovno ga je potvrdilo.

Sud ne nalazi nedosljednosti u stručnim nalazima. Povezani spis sadrži cijela lipanjska izvješća iz 1979. Vere Radovanović, Milosave Gudelj i Cvetka Ratkovića, pa se konkretni podaci o podrijetlu, obiteljskim okolnostima i predviđenoj sredini mogu usporediti s tim općim žalbenim zaključkom.

postupka i iskaza samog tužitelja proizlazi da je nakon ukidanja tog rješenja doneseno novo rješenje kojim takav status nije utvrđen, iako je sud tražio podatke od tijela skrbništva. Stoga se ni u kojem slučaju nije moglo smatrati da je tužitelj u trenutku zasnivanja potpunog posvojenja 21. lipnja 1979. imao živog ili poznatog oca. S druge strane, tijelo skrbništva je u postupku posvojenja konstatiralo da se tužiteljeva majka već dulje vrijeme nalazi na nepoznatom mjestu boravka. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je majku vidio nekoliko puta tijekom djetinjstva, a nakon toga više nikada, te da je živio s pok. Pavlom do njegove smrti. Iz toga proizlazi da tužiteljeva majka tijelu skrbništva nije mogla biti dostupna radi davanja suglasnosti za posvojenje. To potvrđuje i okolnost da tijelo skrbništva ni godinama poslije nije uspjelo pronaći bilo kakve podatke o tužiteljevoj majci. Stoga nisu prihvatljivi tužiteljevi žalbeni navodi da nije jasno je li njegov slučaj podveden pod stavak 1. ili stavak 4. citirane odredbe, imajući u vidu da su u opisanoj situaciji svakako bili ispunjeni uvjeti za posvojenje koji se odnose na status tužiteljevih roditelja. Prvostupanjski sud pravilno nalazi da je tijelo skrbništva utvrdilo ispunjenost i svih drugih uvjeta potrebnih za potpuno posvojenje, koji se odnose i na stručnu ocjenu posvojitelja od strane pedagoga, psihologa, socijalnog radnika i liječnika. Ovaj sud ne nalazi nikakve nedosljednosti u njihovim nalazima te žalbeni navodi izneseni u tom pogledu nisu prihvatljivi.