# Žalba od 18. ožujka 2026.: ništavost, neodgovoreni dokazi i drugo posvojenje

Cjelovit hrvatski prijevod dostavljene žalbe od dvanaest stranica. Stranice 1–11 sadrže autorov podnesak; stranica 12 presliku omotnice kojom je dostavljena presuda. Vidljivi podaci s omotnice zasebno su prepisani kao urednički tekst. Izvorne kvalifikacije i pravni argumenti ostaju sačuvani. Žalba nosi datum 18. ožujka 2026.; na ovom primjerku nema vidljivog sudskog prijamnog pečata.

[Izvorna žalba i omotnica · 12 stranica](/files/documents/appeal-against-first-instance-judgment/original/appeal-p2-1435-2024-2026-03-18-public.pdf)

## Izvorna stranica 1

**OSNOVNOM SUDU U NOVOM SADU**  
za  
**APELACIONI SUD U NOVOM SADU**

Predmet: **P2.1435/24**

**Tužitelj / žalitelj:**  
Milan Petrović (rođen kao Milivoj Miletić)  
ul. Kraljevačkog bataljona 110, Kragujevac

**Tuženik:**  
Centar za socijalni rad Grada Novog Sada  
ul. Zmaj Ognjena Vuka 13–17, Novi Sad

## Izvorna stranica 2

# ŽALBA

protiv presude Osnovnog suda u Novom Sadu u predmetu P2.1435/24

Pobijam u cijelosti presudu Osnovnog suda u Novom Sadu u predmetu P2.1435/24, donesenu nakon glavne rasprave zaključene 09.02.2026., koju sam primio 13.03.2026., zbog:

1. bitnih povreda odredaba parničnog postupka;
2. pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja;
3. pogrešne primjene materijalnog prava;
4. pogrešne odluke o troškovima postupka.

Predlažem da Apelacioni sud u Novom Sadu:

**primarno**, preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti;

**podredno**, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

### I. SAŽETAK RAZLOGA ŽALBE

Pobijana presuda nije pobila moje navode niti je razmotrila srž spora, nego je internu dokumentaciju i narativ tužene strane praktično tretirala kao samodostatan dokaz istinitosti i zakonitosti. Time sud nije proveo stvarnu sudsku kontrolu osporenog postupanja, nego je njegovu zakonitost retroaktivno potvrdio.

Sud nije razjasnio kako sam uopće dospio u nadležnost tijela skrbništva prije 21.06.1979., nije stvarno primijenio članak 30. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine iz 1976., nije razjasnio na kojoj je osnovi zaobiđena suglasnost moje majke, nije ocijenio sukob interesa Vere Radovanović, nije razjasnio odnos između ostavinskog postupka O.196/79 i postupka posvojenja niti je objasnio kako je moguće drugo posvojenje 1984. nakon navodno zakonito zasnovanoga potpunog posvojenja 1979.

Posebno je važno da je sud faktično prešao preko mojih ključnih podnesaka, osobito podnesaka od 30.06.2025., 27.10.2025. i 12.01.2026., u kojima su detaljno otvorena i dokumentirana upravo odlučna pitanja ovog spora. Presuda ne pokazuje da su ti podnesci stvarno razmotreni, nego samo da su formalno bili u spisu.

### II. UVOD

U ovom postupku nije bilo sporno da određeni dokumenti postoje. Sporno je bilo proizlazi li iz tih dokumenata doista da su 1979. bili ispunjeni svi zakonski uvjeti za potpuno posvojenje, je li tijelo koje je postupalo imalo zakonitu nadležnost, je li postojala zakonita zamjena za suglasnost poznate i žive majke, je li postupak vođen nepristrano i u interesu djeteta te kako je moguće da isti sustav 1984. provodi novo posvojenje istog djeteta kod drugog para posvojitelja.

Na ta pitanja pobijana presuda ne daje potpune, jasne i provjerljive razloge.

## Izvorna stranica 3

Zbog toga ovaj predmet ne predstavlja samo naknadnu ocjenu jednoga povijesnog akta, nego i ocjenu današnjega institucionalnog održavanja njegovih posljedica, uključujući posljedice za identitet, podrijetlo i pravni kontinuitet tužiteljeve osobnosti.

Prvostupanjski sud formalno je citirao pojedine zakonske odredbe, a zatim prihvatio da je tijelo skrbništva već utvrdilo ispunjenost uvjeta te je iz same činjenice da određeni spisi postoje izveo zaključak o njihovoj zakonitosti. Takav pristup nije sudska kontrola osporenog postupanja, nego retroaktivna institucionalna potvrda njegova rezultata.

Presuda je, dakle, metodološki i pravno slaba: nekritički prihvaća, prešućuje, preskače i zaključuje ondje gdje je morala obrazložiti.

### III. BITNE POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

#### 1. Presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama

Pobijana presuda ne sadrži potpune, konkretne i provjerljive razloge o ključnim pitanjima o kojima izravno ovisi zakonitost odluke, osobito o sljedećem:

- kako je maloljetni Milivoj Miletić dospio u nadležnost tijela skrbništva prije 21.06.1979.;
- kojim konkretnim aktom, kojeg datuma i na osnovi kojih činjenica je uspostavljena takva nadležnost;
- kako se navodna nadležnost Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite Novi Sad uklapa s dopisom Općinskog suda u Novom Sadu od 20.07.1979., kojim se Sekretarijatu za boračko-invalidska pitanja i socijalnu zaštitu kao tijelu skrbništva nalaže postavljanje skrbnika radi zaštite mojih prava i interesa u ostavinskom postupku;
- kakav je odnos između ostavinskog postupka O.196/79, žalbenog postupka Gž 11/80 i postupka potpunog posvojenja iz 1979.;
- kakvo je pravno značenje brakorazvodnog spisa P-1642/76 i tragova priznanja očinstva Pavla Lakatoša;
- na kojoj je pravnoj osnovi zamijenjena suglasnost moje majke;
- kako je ista osoba, Vera Radovanović, mogla graditi slučaj, preporučivati posvojitelje, biti postavljena za prigodnog skrbnika i zatim dati suglasnost za posvojenje;
- kako je moguće da se nakon navodno zakonito zasnovanoga potpunog posvojenja 1979. godine 1984. provodi novo posvojenje istog djeteta.

Presuda pritom nigdje ne navodi podvodi li konkretni slučaj pravno pod članak 30. stavak 1. ili pod članak 30. stavak 4. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine niti koje točno činjenice ispunjavaju elemente iz tog stavka. Presuda također nigdje ne navodi datum navodnog napuštanja djeteta, datum početka potrage za majkom, konkretne radnje te potrage niti dokaz da je prije 21.06.1979. protekao zakonom propisani rok od šest mjeseci. Bez toga obrazloženje ispunjenosti uvjeta za potpuno posvojenje ostaje ne samo nepotpuno nego i iznutra neprovjerljivo.

## Izvorna stranica 4

Na sva ova pitanja presuda ne daje stvarne razloge. Umjesto toga sud koristi opće formule da je tijelo skrbništva „u prethodnom postupku utvrdilo” uvjete i da je sud „na nedvojben način” utvrdio zakonitost. To nisu razlozi presude, nego gola deklaracija.

Posebno je značajno što je prvostupanjski sud u samo obrazloženje pobijane presude unio činjenicu da je tužitelj 1984. ponovno posvojen od drugog para posvojitelja, a da tu činjenicu nije pravno objasnio. Time je prvostupanjski sud u samo obrazloženje unio činjenicu koja destabilizira njegov vlastiti zaključak da je potpuno posvojenje iz 1979. bilo zakonito i trajno zasnovano, a zatim je tu činjenicu ostavio bez ikakve pravne analize. Takvo je obrazloženje unutarnje proturječno i ne omogućuje valjano ispitivanje pravilnosti pobijane presude.

#### 2. Sud nije odgovorio na odlučne tužiteljeve navode iz podnesaka

Tijekom postupka u podnescima od 30.06.2025., 27.10.2025. i 12.01.2026., kao i iskazom na ročištu 15.10.2025., precizno sam, višestruko i dokumentirano otvorio odlučne točke spora.

U podnesku od 30.06.2025. posebno sam otvorio pitanje načina stjecanja nadležnosti, odnosa između ostavinskog postupka i posvojenja te pitanje da je potpuno posvojenje provedeno prije nego što je tijelo imalo jasnu pravnu osnovu za takvo postupanje.

U podnesku od 27.10.2025. detaljno sam označio koje spise i akte sud mora pribaviti, zašto su relevantni i koje pravne čvorove razjašnjavaju, osobito u vezi s brakorazvodnim spisom P-1642/76, ostavinskim spisom O.196/79, pitanjem nadležnosti, majke, očinstva, drugog posvojenja 1984. i identiteta.

U podnesku od 12.01.2026. povezao sam ostavinski postupak, status djeteta, pitanje tijela skrbništva, List praćenja, ulogu Vere Radovanović, drugo posvojenje 1984., negativan nalaz psihologa za Petroviće i kontinuitet nezakonitog postupanja.

Presuda ne pokazuje da je sadržajno odgovorila i na jedan od tih podnesaka kao nosivu cjelinu. Ne ulazi u njihovu logiku, ne raspravlja njihove ključne točke i ne pobija njihove nosive tvrdnje, nego ih zaobilazi i formalno prekriva. Time je povrijeđeno moje pravo da sud stvarno odluči o navodima koje sam iznio, a ne da ih samo formalno primi na znanje.

Presuda pritom ne pokazuje ni zbog čega su moji odlučni navodi i prilozi odbačeni, nego samo pokazuje da su navodi i dokumentacija tužene strane prihvaćeni.

#### 3. Presuda ne pokazuje stvarnu ocjenu priloga i dokaza koje je tužitelj već ranije unio u spis

Uz same navode iz podnesaka, odlučne činjenice i odgovarajući dokazi već su fizički uneseni u spis prilozima uz moje ranije podneske i uz samu tužbu. To se osobito odnosi na dijelove ostavinskog spisa O.196/79, dijelove žalbenog postupka Gž 11/80, brakorazvodni spis P-1642/76, matične izvode i druge priloge na koje sam se izričito pozivao i koje sam konkretno označio kao odlučne za rasvjetljavanje nadležnosti tijela skrbništva, pitanja očinstva, majke i suglasnosti te odnosa između ostavinskog postupka i posvojenja.

## Izvorna stranica 5

Pobijana presuda ne pokazuje da je sud stvarno i kritički ocijenio te priloge. Naprotiv, iz obrazloženja proizlazi da su dokumenti koje je sud doista sadržajno uzeo kao osnovu odluke prvenstveno interni akti tužene strane i dokumentacija vezana uz postupak posvojenja, dok se odlučni tužiteljevi prilozi ili prešućuju ili svode na puku formalnu prisutnost u spisu bez stvarne dokazne ocjene.

Time je presuda ostala nepotpuna i selektivna u ocjeni dokaza jer ne pokazuje zašto i kako sud odbacuje ili potiskuje odlučne tužiteljeve priloge koji su već bili u spisu i koji izravno zadiru u zakonitost osporenog posvojenja.

Posebno je metodološki pogrešno to što je sud autentičnost i službeno podrijetlo dokumentacije praktično izjednačio s istinitošću njezina sadržaja. To nije stvarna dokazna ocjena, nego pretpostavka zakonitosti tijela čije je postupanje upravo predmet ovog spora.

#### 4. Sud nije odgovorio na odlučne tužiteljeve navode iz iskaza od 15.10.2025.

Na ročištu 15.10.2025. detaljno sam iznio:

- da ne znam na kojoj je osnovi CSR stekao nadležnost nada mnom;
- da je sud 20.07.1979. tražio postavljanje skrbnika radi zaštite mojih prava u ostavinskom postupku, a ne radi posvojenja;
- da je Vera Radovanović bila i prigodni skrbnik i osoba koja sudjeluje u postupku posvojenja;
- da je postupak potpunog posvojenja proveden ubrzano neposredno prije mojega petog rođendana;
- da su stručna izvješća međusobno proturječna;
- da je poslije provedeno drugo posvojenje 1984.

Presuda te navode nije stvarno razmotrila, nego ih je spljoštila općom formulom da je moj iskaz prihvaćen samo u dijelovima koji su „u suglasnosti s dokazima kojima je sud poklonio vjeru”.

#### 5. Presuda počiva na kružnom zaključivanju

Sud nije proveo stvarnu sudsku kontrolu zakonitosti osporenog postupka, nego je postojanje i formalnu autentičnost arhivske dokumentacije pogrešno tretirao kao dovoljan dokaz da su zakonski uvjeti za potpuno posvojenje bili ispunjeni.

Sud je internu dokumentaciju tijela skrbništva unaprijed prihvatio kao vjerodostojnu i dovoljnu, a zatim je moj iskaz prihvatio samo u dijelovima koji su „u suglasnosti s dokazima kojima je sud poklonio vjeru”.

Time je sud prvo dao prednost upravo onom tijelu čije je postupanje predmet spora, a zatim je istinitost mojeg iskaza mjerio prema toj istoj dokumentaciji. Takav pristup predstavlja kružno zaključivanje i pokazuje da sud nije mjerio osporeno postupanje prema pravu i vanjskim činjenicama, nego prema internoj dokumentaciji tijela čije je postupanje bilo predmet spora.

#### 6. Presuda pokazuje elemente šablonskog obrazloženja

## Izvorna stranica 6

Dodatno, obrazloženje u dijelu koji se odnosi na nesaslušane svjedoke pokazuje elemente šablonskog pristupa, što dodatno potvrđuje da presuda nije pisana uz punu pozornost prema stvarnom tijeku postupka i konkretnim procesnim radnjama stranaka.

### IV. POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

#### 1. Nadležnost tijela skrbništva nije utvrđena

Prvostupanjski sud dovoljnim je smatrao pozivanje na odluku o povjeravanju poslova tijela skrbništva Samoupravnoj interesnoj zajednici socijalne zaštite Novi Sad. Međutim, time nije riješeno ključno pitanje: je li u konkretnom slučaju i prije 21.06.1979. postojala zakonita, konkretna i dokumentirana osnova da taj subjekt preuzme odlučivanje o maloljetnom Milivoju Miletiću i provede potpuno posvojenje.

Sud nije utvrdio:

- kojim je konkretnim aktom nadležnost uspostavljena;
- kada je uspostavljena;
- na osnovi kojih činjenica;
- kako se navodna nadležnost uklapa s činjenicom da se Općinski sud 20.07.1979. obraća Sekretarijatu kao tijelu skrbništva radi postavljanja skrbnika maloljetnom Milivoju.

Ostala je potpuno nerazjašnjena unutarnja proturječnost između tijela koje se u lipnju 1979. ponaša kao tijelo skrbništva radi posvojenja i tijela kojem se sud u srpnju 1979. obraća kao tijelu skrbništva radi zaštite nasljednih prava istog djeteta.

#### 2. Status majke nije pravilno utvrđen

Presuda prihvaća narativ da se moja majka nalazila na „nepoznatom mjestu boravka” i da bez opravdanih razloga ne izvršava roditeljsku dužnost, ali ne utvrđuje:

- koje su konkretne radnje poduzete da se ona pronađe;
- kada su te radnje poduzete;
- je li protekao zakonom propisani rok;
- na kojoj je pravnoj osnovi njezina suglasnost zakonito zamijenjena suglasnošću prigodnog skrbnika.

Pritom sama presuda utvrđuje da je moja biološka majka Cvita Miletić, s punim identifikacijskim podacima. Dakle, nije riječ o nepoznatom roditelju, nego o poznatom roditelju za kojeg se tvrdi da mu je boravište bilo nepoznato. To pravno nije isto niti proizvodi iste posljedice za primjenu članka 30.

Presuda nije pravno razgraničila situaciju u kojoj je roditelj nepoznat od situacije u kojoj je roditelj poznat, ali se tvrdi da mu je boravište nepoznato, iako o tom razgraničenju ovisi pravilna primjena članka 30.

## Izvorna stranica 7

Drugim riječima, prvostupanjski sud formalno je citirao članak 30., ali nije utvrdio odlučne činjenice bez kojih se taj članak ne može primijeniti: ni pravni režim konkretnog slučaja, ni trajanje i tijek potrage, ni zakonitu osnovu za zamjenu suglasnosti poznate majke suglasnošću prigodnog skrbnika.

#### 3. Pavle Lakatoš i tragovi očinstva nisu pravilno ocijenjeni

Sud je pitanje Pavla Lakatoša sveo na jednostavnu tvrdnju da očinstvo nije bilo sudski utvrđeno. Time je preskočena bit stvari.

U postupku su otvoreni i dokumentirani tragovi da je Pavle Lakatoš:

- priznao dijete u brakorazvodnom kontekstu;
- da je obitelj znala za postojanje djeteta;
- da sam živio u obiteljskom krugu po ocu;
- da sam se nalazio kod bake i djeda po ocu;
- da se u ostavinskom postupku vodila rasprava o mojem statusu kao ostaviteljeva izvanbračnog sina;
- da sam u jednom trenutku čak bio proglašen nasljednikom.

Sud nije ocijenio značenje tih tragova za pitanje je li administrativna formula „otac nepoznat” odražavala stvarno činjenično stanje ili je predstavljala administrativno svođenje složenije obiteljske i nasljednopravne stvarnosti radi lakšeg provođenja potpunog posvojenja.

#### 4. Ostavinski postupak O.196/79 nije pravilno ocijenjen

Ostavinski postupak nije bio sporedna pozadina, nego jedan od središnjih dokaza.

U njemu postoji:

- zapisnik od 19.03.1979., u kojem se utvrđuje da se maloljetni Milivoj nalazi kod bake i djeda, odnosno ostaviteljevih roditelja;
- dopis od 20.07.1979., kojim se traži postavljanje skrbnika radi zaštite njegovih prava i interesa u ostavinskom postupku;
- žalbeni postupak Gž 11/80, iz kojeg proizlazi da privatni nasljednici raspolažu informacijom da se kod SIZ-a vodio postupak potpunog posvojenja i da su posvojitelji izjavili kako ne traže da Milivoj ikoga nasljeđuje.

Sud nije objasnio kako je moguće da isto dijete u jednom pravnom kanalu postoji kao Miletić Milivoj, potencijalni nasljednik iza Pavla Lakatoša, a u drugom kao dijete bez roditeljske skrbi, spremno za potpuno posvojenje i identitetsko prepisivanje u drugu obitelj.

Niti je presuda objasnila zašto taj materijal nije smatrala odlučnim, iako izravno zadire u identitet, nasljedni status i vrijeme institucionalnog postupanja prema djetetu.

#### 5. Drugo posvojenje 1984. ostalo je bez pravnog objašnjenja

Presuda utvrđuje da su me 1984. posvojili Petrovići i da mi je određeno da nosim njihovo prezime, ali ne razjašnjava kako je to uopće moguće ako je 1979. već zakonito zasnovano potpuno posvojenje.

## Izvorna stranica 8

Sud ne objašnjava kako se to uklapa s člankom 40. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine, prema kojem nije dopušteno raskinuti potpuno posvojenje, ni s člankom 7. istog zakona, ni sa samom logikom instituta potpunog posvojenja.

#### 6. Sukob interesa Vere Radovanović nije pravilno ocijenjen

Iz spisa proizlazi da je Vera Radovanović istodobno:

- konstruirala narativ o majci kao moralno nepodobnoj;
- relativizirala očinstvo Pavla Lakatoša;
- vodila list praćenja i izvješće o slučaju;
- preporučila konkretne posvojitelje upravo za mene;
- bila postavljena za prigodnog skrbnika radi davanja suglasnosti za posvojenje;
- dala suglasnost za potpuno posvojenje;
- a zatim 1984. sudjelovala i u novom ciklusu posvojenja.

Sud ovo nije razmotrio kao problem, nego je samo utvrdio formalno postojanje prigodnog skrbnika.

### V. POGREŠNA PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

#### 1. Pogrešna primjena članka 30. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine

Prvostupanjski sud formalno je citirao članak 30., ali ga nije konkretno primijenio na utvrđene činjenice.

Sud nije razjasnio podvodi li slučaj pod stavak 1. ili stavak 4. tog članka.

Ako se slučaj podvodi pod stavak 1., sud je morao utvrditi jesu li roditelji bili nepoznati ili je dijete bilo napušteno te nije li ni nakon isteka šestomjesečnog roka utvrđeno boravište roditelja.

Ako se slučaj podvodi pod stavak 4., sud je morao razjasniti tko je bio nepoznat ili nije živ, tko je bio drugi roditelj i gdje je prethodna suglasnost tog drugog roditelja, odnosno na kojoj je pravnoj osnovi ona zakonito zamijenjena.

Ništa od toga nije učinjeno.

#### 2. Pogrešna primjena članka 41. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine

Sud je članak 41. sveo na deklaraciju da ne postoje razlozi za ništavost, ali nije stvarno provjerio jesu li konkretni uvjeti iz članaka 30. i 31. bili ispunjeni.

Time je faktično prepustio tijelu skrbništva da bude i tvorac osporenog akta i mjerilo vlastite zakonitosti, prihvaćajući da je to tijelo već „utvrdilo”.

#### 3. Ignoriranje članka 40. i logike članka 7.

Spominjanjem drugog posvojenja iz 1984. bez ikakva pravnog objašnjenja sud je zanemario logiku tada važećeg zakona.

## Izvorna stranica 9

Sud je bio dužan objasniti kako je moguće novo posvojenje 1984. ako je 1979. već postojalo valjano potpuno posvojenje koje se prema tadašnjem pravu ne raskida. Kako to nije učinio, materijalno pravo nije primijenjeno na odlučnu činjenicu koja izravno potkopava zaključak o zakonitosti prvog posvojenja.

#### 4. Pogrešno svođenje spora na puki obiteljskopravni okvir

Sud je predmet tretirao kao tipičan obiteljski spor, iako je riječ o sporu protiv tijela skrbništva zbog zakonitosti njegova povijesnog i današnjeg postupanja, pitanja identiteta, podrijetla, nasljednog statusa i posljedica administrativne promjene identiteta.

Time je prvostupanjski sud pogrešno marginalizirao identitetsku dimenziju spora, iako upravo o njoj ovisi pravilno razumijevanje pravnog značenja osporenog posvojenja i kasnijega institucionalnog održavanja njegovih posljedica.

### VI. POGREŠNA OCJENA DOKAZA

Prvostupanjski sud nije kritički ocijenio sadržaj arhivske dokumentacije, nego je njezinu formalnu autentičnost i službeno podrijetlo praktično poistovjetio s istinitošću njezina sadržaja i zakonitošću postupanja tijela koje ju je sastavilo.

Posebno je nekritički prihvatio dokumente koje je sastavilo upravo tijelo čije se postupanje osporava.

Prvostupanjski sud nije kritički ocijenio ni činjenicu da interna dokumentacija tužene strane sadrži degradirajući narativ prožet vrijednosnim, spolnim i kulturnim predrasudama o mojoj biološkoj majci, nego je takav sadržaj praktično prihvatio bez stvarne pravne i dokazne distance. Time nije samo nekritički preuzeo internu dokumentaciju tužene strane, nego je posredno dao legitimacijski okvir i njezinim vrijednosno kontaminiranim opisima, koji nisu mogli biti tretirani kao neutralna i pouzdana osnova za sudsko zaključivanje.

Nisu pravilno ocijenjene proturječnosti i problemi u vezi s:

- listom praćenja kontakata i rada na slučaju;
- izvješćem socijalne radnice Vere Radovanović;
- šablonskim i međusobno neusklađenim nalazima stručnih službi;
- moralnim kvalifikacijama majke zasnovanim na „savjetovanju sa susjedima”, bez ozbiljne dokazne osnove;
- činjenicom da sama interna dokumentacija CSR-a u više dijelova potvrđuje da je dijete bilo njegovano, uredno, zbrinuto kod rodbine po ocu i da je prolazilo ubrzanu psihološku pripremu za identitetsku promjenu.

Drugim riječima, sud nije usporedio i odvagnuo suprotstavljene dokaze, nego je unaprijed privilegirao internu dokumentaciju tužene strane.

### VII. ODLUKA O TROŠKOVIMA

Pobijam i odluku da svaka stranka snosi svoje troškove.

## Izvorna stranica 10

Prvostupanjski sud ovaj je spor neopravdano sveo na „uređivanje obiteljskih odnosa”, iako je riječ o sporu protiv tijela skrbništva u vezi sa zakonitošću njegova postupanja, pitanjem identiteta, podrijetla, nasljednog statusa i posljedica osporenoga potpunog posvojenja.

### VIII. INSTITUCIONALNO ZNAČENJE POBIJANE PRESUDE

Ovom presudom stvar više nije ostala na razini povijesnog postupanja Centra za socijalni rad Grada Novog Sada iz 1979., nego je ušla u sferu njegova sadašnjega institucionalnog potvrđivanja. Prvostupanjski sud nije se ograničio na ocjenu jednoga davnog akta, nego je u sadašnjem vremenu, pod autoritetom Republike Srbije, preuzeo i potvrdio narativ tijela čije je postupanje bilo predmet osporavanja. Time je prvostupanjski sud dao sadašnju institucionalnu potvrdu obrascu administrativnog brisanja izvornog identiteta i održavanja njegovih posljedica.

Ovo je posebno ozbiljno zato što se u konkretnom slučaju ne radi samo o sporu oko formalne zakonitosti jednoga obiteljskopravnog akta, nego o pitanju identiteta čovjeka čije je utvrđeno obiteljsko podrijetlo po ocu mađarsko, a po majci hrvatsko, čiji je izvorni osobni, obiteljski i nacionalni kontinuitet bio presječen i administrativno preoblikovan osporenim potpunim posvojenjem i kasnijim aktima koji su to stanje dalje održavali. Zbog toga se pobijana presuda ne može svesti na rutinsku odluku u lokalnom obiteljskom sporu. Ona predstavlja sadašnji institucionalni odgovor države na dokumentiranu tvrdnju da je jednom djetetu protupravno i administrativno potisnut izvorni identitet.

Posebnu težinu ovoj presudi daje činjenica da su moji ključni podnesci ostali faktično bez stvarnog odgovora. Time je sud pokazao ne samo da je prihvatio narativ tužene strane, nego i da je bez sadržajnog i argumentiranog suočavanja prešao preko detaljno obrazloženih navoda koji su ga obvezivali da uđe u samu srž spora: pitanje nadležnosti tijela skrbništva, pitanje zakonitosti zamjene roditeljske suglasnosti, pitanje odnosa između ostavinskog postupka i posvojenja, pitanje drugog posvojenja 1984., kao i pitanje identitetskih posljedica osporenog akta.

Osim toga, pobijana presuda, preuzimajući internu dokumentaciju tužene strane bez kritičke distance, posredno je institucionalno potvrdila i degradirajući narativ o mojoj biološkoj majci, iako takav narativ nije mogao biti tretiran kao neutralna osnova za sudsko zaključivanje. Time nije ostala samo na razini procesnog formalizma, nego je institucionalno potvrdila i vrijednosni okvir kojim se prvobitna protupravnost opravdavala i održavala.

Takvo postupanje proizvodi posljedice koje prelaze okvir ovog pojedinačnog postupka. Ono pokazuje kako se današnji pravni poredak odnosi prema tvrdnji da je dijete manjinskog, mađarsko-hrvatskog podrijetla bilo administrativno izmješteno iz svojega izvornog identiteta, a da se posljedice tog čina i danas održavaju sudskom i institucionalnom zaštitom. Zbog toga pobijana presuda nužno izlazi iz okvira lokalne procesne rutine i postaje dokument širega pravnog, akademskog i međunarodnog značenja.

Upravo zato način na koji je prvostupanjski sud postupio u ovom predmetu nije važan samo za stranke u postupku, nego i za širu ocjenu sposobnosti pravosuđa Republike Srbije da se suoči s ozbiljnim i dokumentiranim tvrdnjama o povredi prava na identitet, podrijetlo i kontinuitet osobnosti. Presuda koja na takve tvrdnje ne odgovara stvarnim razlozima, nego ih zaobilazi, prešućuje ili formalno prekriva, ne ostaje samo lokalni sudski akt. Ona postaje i dokaz o

## Izvorna stranica 11

tome kako se država, preko svojih današnjih institucija, odlučuje postaviti prema posljedicama spornih akata iz prošlosti.

U tom smislu pobijana presuda nije značajna samo po svojem ishodu, nego i po poruci koju šalje o spremnosti ili nespremnosti države da pravno preispita i ispravi akte koji su doveli do administrativnog prekida izvornog identiteta djeteta manjinskog podrijetla i kasnijeg održavanja posljedica tog prekida.

### IX. PRIJEDLOG

Iz svih navedenih razloga predlažem da Apelacioni sud u Novom Sadu:

**primarno**, preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti;

**podredno**, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, uz nalog da se u ponovnom postupku:

- potpuno razjasni pitanje nadležnosti tijela skrbništva prije 21.06.1979.;
- razjasni odnos između ostavinskog postupka O.196/79, žalbenog postupka Gž 11/80 i postupka potpunog posvojenja;
- precizno i konkretno primijene članci 30., 40. i 41. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine iz 1976.;
- razjasni pravno značenje drugog posvojenja 1984.;
- kritički, a ne formalno, ocijeni dokumentacija tijela skrbništva;
- ponovno odluči o troškovima postupka.

**Prilog 1:**

Fotokopija / ispis prikaza cijele omotnice sudske pošiljke Osnovnog suda u Novom Sadu u predmetu P2.1435/24, upućene žalitelju Milanu Petroviću, s vidljivom oznakom pošte 21120 Novi Sad, barkodnom oznakom RS740292178RS i poštanskim pečatom od 12.03.2026., radi dokazivanja datuma otpreme sudske pošiljke i pravodobnosti ove žalbe.

U Kragujevcu, 18.03.2026.

Žalitelj,  
Milan Petrović

___________________________________

## Izvorna stranica 12

### Prilog 1 — omotnica sudske pošiljke

*Urednički prepis slike omotnice na ovoj stranici; tiskane rubrike i vidljivi unosi razdvojeni su od nepopunjenih polja.*

Republika Srbija. **Osnovni sud, Novi Sad**, Sutjeska 3, 21101 Novi Sad.  
Obrazac **S4 (ZPP/obavijest)**.  
Oznaka predmeta: **P2.1435/24, sutkinja VUJIĆ**.  
Broj pošiljke i barkod: **RS740292178RS**.  
Poštarina plaćena kod pošte **21120 Novi Sad**.  
Primatelj: **Petrović Milan**, Kraljevačkog bataljona 110, Kragujevac, 34113 Kragujevac; poštanski adresni kod 553626.  
Okrugli poštanski pečat: **Novi Sad, 12.03.26.14**. Vidljivi su rukom napisano „23” i još jedna mala rukopisna oznaka; slika ne objašnjava njihovo značenje.

**Napomena poštara u slučaju neuručenja:** datum i vrijeme pokušane dostave; obavijest ostavljena u stanu/poslovnom prostoru, sandučiću, pričvršćena na vrata ili u poštanskom pretincu. Datum, vrijeme i sva polja za odabir nepopunjeni su.

**Razlozi nemogućnosti uručenja pisma:** primatelj nepoznat na adresi; adresa nepoznata; primatelj preselio; adresa nedovoljna; primatelj preminuo; primatelj otputovao. Nijedna mogućnost nije označena.

Polja za potpis poštara i zaposlenika koji vraća pošiljku nepopunjena su.

---

## Uredničke veze s izvorima

Prijedlozi za saslušanje svjedoka već postoje u izvornoj tužbi i zadržani su u zapisniku od 26. ožujka 2025. Završni zapisnik od 9. veljače 2026. sadrži opći odustanak od drugih dokaznih prijedloga, bez imenovanja svjedoka; presuda zasebno odbija saslušanje Vinke i Dragana Ignjatića. Žalba kritizira obrazloženje o nesaslušanim svjedocima. Te različite navode izvora treba čitati zajedno.

[Izvorna tužba](/hr/documents/statement-of-claim) · [Zapisnik od 26. ožujka 2025.](/hr/documents/hearing-record-p2-1435-2024-2025-03-26) · [Završni zapisnik](/hr/documents/hearing-record-p2-1435-2024-2026-02-09) · [Pobijana presuda](/hr/documents/first-instance-judgment)