Tužba radi poništaja potpunog posvojenja — 2024.

O ovom izvoru

Ovo je hrvatski prijevod autorove OCR rekonstrukcije tužbe na devet stranica. Javni PDF zadržava dostavljeni tekst i izgled uz trajno zacrnjene podatke odvjetnice i njezina ureda, pečat i potpis. Na odgovarajućim mjestima u ovom prijevodu stoji [redigirano]. Rekonstrukcija se ne predstavlja kao ovjereni sken primjerka predanog sudu.

Datum podnošenja tužbe, 22. veljače 2024., potvrđen je rješenjem Višeg suda P.98/2024 od 26. veljače 2024.. Sama OCR kopija taj datum nije potvrđivala. 20. veljače 2024. datum je punomoći naveden u tužbi, a ne datum njezine predaje. Završni odjeljak sadržava tužbeni zahtjev i predloženu izreku presude, a ne donesenu sudsku presudu. Navodi, ocjene i dokazni prijedlozi u nastavku pripadaju tekstu tužbe.

Dokazi navedeni u tužbi povezuju se s ranije objavljenim izvorima u arhivu. Oznaka „13 priloga” i brojevi priloga u nastavku pripadaju samoj tužbi; nisu nova numeracija arhiva.

Otvori javno redigirani PDF

Djetinjstvo kod Vasića — povezani izvori

Urednički vodič kroz dokaze; puni prijevod tužbe slijedi ispod.

• Procjene iz 1979. i iskustvo djeteta: stručne službe opisuju podobne posvojitelje i povoljnu sredinu. Na stranicama 6–8 tužbe autor opisuje batine, netrpeljivost i nasilje kojem je prisustvovao. Taj iskaz treba čitati uz ono što su službe prethodno tvrdile u svojim procjenama.
• Odlazak i uskraćeno uzdržavanje: razvodni spis P.1106/82 sadržava Miloradovo priznanje da od svibnja 1982. ne daje ništa za uzdržavanje djeteta, a Gospavin iskaz bilježi poruku o sjekiri i krmači. Odgovornost odraslih za nasilje i raspad doma ne može se prebaciti na dijete.
• Napuštanje i prekid kontakta: u zapisniku iz 1984. Milorad sam navodi da je dijete smjestio u udomiteljsku obitelj radi očuvanja novoga braka i da s njim od kolovoza 1983. nije održavao nikakvu vezu.

PDF stranica 1

[Zaglavlje odvjetničkog ureda: redigirano.]

VIŠEM SUDU U NOVOM SADU
Sutjeska ulica broj 3
21101 Novi Sad

TUŽBA RADI PONIŠTAJA POTPUNOG POSVOJENJA

U smislu članka 358. stavka 1. Obiteljskog zakona („Sl. glasnik RS”, br. 18/2005, 72/2011 – dr. zakon i 6/2015), u vezi s člankom 42. i člankom 28. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine („Sl. list SAPV”, br. 24/76).

S PRIJEDLOGOM ZA OSIGURANJE DOKAZA

U smislu članka 284. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS”, broj 72/2011, 49/2013 – odluka US, 74/2013 – odluka US, 55/2014, 87/2018, 18/2020 i 10/2023 – dr. zakon).

Vrijednost predmeta spora: neprocjenjivo (spor se odnosi na uređenje osobnog stanja tužitelja).

PARNIČNE STRANKE:

TUŽITELJ: MILAN PETROVIĆ iz Kragujevca, ulica Kraljevačkog bataljona broj 110, JMBG: 2806974800030 (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojega zastupa punomoćnica [redigirano], odvjetnica u Novom Sadu, [redigirano].

TUŽENIK: CENTAR ZA SOCIJALNI RAD GRADA NOVOG SADA iz Novog Sada, ulica Zmaj Ognjena Vuka broj 13–17, matični broj 08154902 (u daljnjem tekstu: tuženik), kojega zastupa zakonska zastupnica, ravnateljica Jelena Zorić.

Predajemo naslovnom sudu uredno potpisanu i pečatiranu tužbu u dva istovjetna primjerka s po 13 dokaznih priloga uz svaki primjerak te izvornom odvjetničkom punomoći uz prvi primjerak tužbe.

OVO JE PRVI PRIMJERAK TUŽBE ZA SUD, S PRILOZIMA I IZVORNOM PUNOMOĆI!

[Pečat i potpis odvjetnice: redigirano.]

PDF stranica 2

Urednost zastupanja tužitelja

Tužitelja će u ovoj pravnoj stvari poništenja potpunog posvojenja zastupati [redigirano], odvjetnica u Novom Sadu, prema uredno priloženoj izvornoj punomoći.

DOKAZ: izvorna punomoć za odvjetnicu [redigirano] od 20. 2. 2024., koju je potpisao opunomoćitelj — tužitelj Milan Petrović.

Zasnivanje stvarne i mjesne nadležnosti Višeg suda u Novom Sadu

Pravo na podnošenje ove tužbe radi poništaja potpunog posvojenja pred Višim sudom kao stvarno nadležnim propisano je člankom 42. u vezi s člankom 28. Zakona o posvojenju Vojvodine („Sl. list SAPV”, br. 24/76), koji je vrijedio u vrijeme zasnivanja posvojenja. Primjenu tog zakona u konkretnom slučaju temeljimo na odredbi članka 358. stavka 1. trenutačno važećeg Obiteljskog zakona („Sl. glasnik RS”, br. 18/2005, 72/2011 – dr. zakon i 6/2015), koji propisuje:

„Na posvojenje zasnovano prije početka primjene ovog zakona primjenjuju se propisi koji su vrijedili do dana početka primjene ovog zakona.”

Zakon o posvojenju SAP Vojvodine („Sl. list SAPV”, br. 24/76) u članku 28. propisuje:

„O poništenju posvojenja odlučuje okružni sud. Pravo na tužbu radi poništaja posvojenja imaju roditelji, posvojitelj, javni tužitelj i posvojenik nakon stjecanja poslovne sposobnosti.”

Kako okružni sud utvrđivanjem nove mreže sudova prema Zakonu o uređenju sudova („Sl. glasnik RS”, br. 116/08, 104/09…88/18 i 10/23) više ne postoji, a stvarnu nadležnost koju su imali okružni sudovi sada imaju viši sudovi, ovu tužbu upućujemo upravo Višem sudu.

Mjesnu nadležnost Višeg suda u Novom Sadu zasnivamo na činjenici da se na njegovu području nalazi tuženo tijelo skrbništva koje je o konkretnom potpunom posvojenju tužitelja donijelo odluku, čineći goleme propuste u utvrđivanju zakonom propisanih uvjeta za posvojenje. Ti uvjeti nisu bili ispunjeni, što to posvojenje čini apsolutno ništavim, o čemu će biti riječi u nastavku tužbe. Sve je to učinjeno na nenadoknadivu životnu štetu, a ne u najboljem životnom interesu tada maloljetnog posvojenika Miletić Milivoja, kako se tužitelj tada zvao.

Činjenično stanje

Iako ovu tužbu ne želimo opterećivati suvišnim izlaganjem, ipak moramo istaknuti da je čitav slučaj nemoguće pravilno sagledati bez upoznavanja suda s određenim činjenicama koje su prethodile samom postupku posvojenja. Stoga ćemo ih sažeto

PDF stranica 3

iznijeti u nastavku kako bi sud mogao steći cjelovitu sliku i razumjeti kolika je nezakonitost učinjena u konkretnom predmetu.

Tužitelj je rođen 28. lipnja 1974. u Novom Sadu kao Miletić Milivoj iz izvanbračne veze. Njegova biološka majka, sada već pokojna, zvala se Miletić Cvita, a otac, također pokojni, Pavle Lakatoš. Iako s pravne točke gledišta očinstvo nad maloljetnim Miletić Milivojem nije bilo utvrđeno jer podaci o ocu djeteta nisu bili upisani u maticu rođenih, de facto je bio poznat kao biološki otac tužitelja širem krugu ljudi, a ponajprije najbližim članovima svoje obitelji — supruzi Veroniki Tereziji Lakatoš i djeci Roži, Iren i Ištvanu. Napominjemo sudu da nam je jasno kako ovo nije parnica radi utvrđivanja očinstva, ali čitavu stvar oko nezakonitog posvojenja nemoguće je dobro sagledati ako ne kažemo nekoliko riječi o činjenicama vezanima uz tužiteljevo podrijetlo.

Tvrdnju da se znalo kako je pokojni Pavle Lakatoš biološki otac tužitelja ponajprije potkrepljuje sljedeće: pokojni Pavle Lakatoš razveo se od supruge Veronike zbog nesuglasica u bračnom životu. U njihovoj brakorazvodnoj parnici pred Okružnim sudom u Novom Sadu, broj P. 1642/76, na više mjesta u zapisnicima s održanih ročišta zabilježene su izjave Pavla Lakatoša osobno kao parnične stranke, supruge Veronike kao druge parnične stranke, kćeri Rože, koja je željela svjedočiti u brakorazvodnoj parnici svojih roditelja i kod koje je tada maloljetni tužitelj čak bio na čuvanju, te svjedoka Gabrić Nikole: da je Pavle Lakatoš dobio izvanbračno dijete — sina — s nadničarkom Cvitom, koja mu je pomagala u vođenju gospodarstva i s kojom je u međuvremenu počeo živjeti.

Ta činjenica očito ni za koga nije bila sporna; čak se i tužiteljeva polusestra Roža brinula o svojem malom polubratu. Tako je bilo sve do smrti Pavla Lakatoša 7. 11. 1978., kada se otvorilo pitanje nasljeđivanja njegove ostavine, koja nije bila bezvrijedna.

DOKAZ: saslušanje tužitelja kao parnične stranke; uvid u izvadak iz matice rođenih za tužitelja Općine Novi Sad, broj 2512 za 1974. godinu (prvi upis rođenja), izdan 2. 6. 2023. (prilog broj 1); uvid u spis brakorazvodne parnice Pavla i Vere Lakatoš pred Okružnim sudom u Novom Sadu, broj P. 1642/76.

U pokrenutom ostavinskom postupku iza pokojnog Pavla Lakatoša, bivšeg stanovnika Novog Sada, pred Općinskim sudom u Novom Sadu, broj O.196/79, na ročištu 19. 3. 1979. odvjetnica Helena Uzelac, punomoćnica kćeri nasljednice Rože Lakatoš, izjavila je da osim prijavljene bračne djece ostavitelja postoji još jedno dijete koje je nasljednik, a koje je ostavitelj imao iz izvanbračne veze. Doduše, kako je i sama navela, nije bilo sudski utvrđeno da je ostavitelj njegov otac, ali ga je više puta priznao svojim, čuvao ga i brinuo se o njemu. Nakon njegove smrti maloljetni Milivoj našao se na čuvanju kod bake i djeda, ostaviteljevih roditelja. Predočavamo sudu da je prethodna izjava odvjetnice Helene Uzelac o postojanju još jednog nasljednika ključna za razumijevanje svega onoga što

PDF stranica 4

slijedi. Naime, nakon toga odvjetnica Helena Uzelac vrlo brzo, točnije 3. 4. 1979., prestaje biti punomoćnica sunasljednika, o čemu obavještava ostavinski sud. Sunasljednici potom angažiraju novog punomoćnika koji žalbom, koju prihvaća drugostupanjski sud, uspijeva srušiti prvostupanjsku sudsku odluku kojom je i maloljetni Miletić Milivoj proglašen sunasljednikom Pavla Lakatoša u ¼ dijela ostavine. Razlozi žalbe odnosili su se na to da srodstvo s ostaviteljem — očinstvo — nije bilo utvrđeno na zakonom propisan način.

Maloljetni Miletić Milivoj nakon toga, u nekom trenutku između 19. 3. 1979. i 21. 6. 1979., dospijeva u nadležnost Centra za socijalni rad Novog Sada (tadašnjeg SIZ-a socijalne zaštite Novi Sad, kao pravnog prednika prava i obveza CSR-a Novi Sad) radi potpunog posvojenja. Sve to možda samo po sebi ne bi bilo čudno kada se ne bi uzelo u obzir da se događa nakon očitog saznanja da će maloljetni Milivoj, ako se vještačenjem utvrdi da je ostaviteljev sin, nedvojbeno imati pravo na dio nasljedstva, bez obzira na to što je dijete iz izvanbračne veze. Kako bi se to spriječilo, nažalost je postojao pravni put koji je očito netko vrlo dobro znao: dijete odmah dati na potpuno posvojenje. Ono je, usput rečeno, u to vrijeme bilo više iznimka nego pravilo jer je institut potpunog posvojenja tek bio uveden u pravni sustav. Sve to zato što je u članku 38. tada važećeg Zakona o posvojenju SAP Vojvodine („Sl. list SAPV”, br. 24/76) stajalo:

„Nije dopušteno utvrđivanje očinstva i majčinstva potpuno posvojenog djeteta.”

Stvar je toliko očita da ne može biti očitija.

DOKAZ: saslušanje tužitelja kao parnične stranke; predlažemo sudu uvid u spise ostavinskog predmeta Općinskog suda u Novom Sadu, broj O.196/79; uvid u priloženi zapisnik s ročišta toga suda, broj O.196/79, od 19. 3. 1979. (prilog broj 2); uvid u priloženo ostavinsko rješenje istog suda, broj O.196/79, od 23. 11. 1979. (prilog broj 3).

Dolazimo do činjenica vezanih uz samo posvojenje tužitelja i njegovu ništavost. Naime, cijeli postupak zasnivanja posvojenja proveden je nevjerojatnom brzinom. Razdoblje ne možemo sa sigurnošću odrediti jer tužitelj od tuženika nije dobio podatak kada je pokrenut postupak njegova posvojenja. Međutim, iz raspoloživih spisa možemo sa sigurnošću zaključiti da tuženik maloljetnog Miletić Milivoja sigurno nije mogao imati u svojoj nadležnosti prije 19. 3. 1979. Tog je dana održano ostavinsko ročište iza pokojnog Pavla Lakatoša, na kojem je odvjetnica Helena Uzelac izjavila na zapisnik da se „maloljetni Milivoj Miletić trenutačno nalazi kod bake i djeda, ostaviteljevih roditelja, na čuvanju”.

Drugi je važan datum 21. lipnja 1979., kada je tužitelj, tada maloljetni Miletić Milivoj, dan na potpuno posvojenje posvojiteljima Vasić Miloradu i Vasić Gospavi, bračnom paru bez djece iz Budisave, sada već odavno pokojnima. Ta odluka tuženika proglašava se Zapisnikom o potpunom posvojenju SIZ-a socijalne zaštite Novi Sad, broj 03-507/79, od 21. lipnja 1979. Također, tuženik donosi

PDF stranica 5

Rješenje broj 03-507/74 od 21. lipnja 1979. o odobrenju naknadnog upisa podataka roditelja u maticu rođenih posvojenika, ovdje tužitelja. Maloljetni Miletić Milivoj postaje maloljetni Vasić Milan.

DOKAZ: uvid u priloženu kopiju zapisnika Općinskog suda u Novom Sadu, broj O.196/79, od 14. 3. 1979. (prilog broj 2); uvid u priloženu kopiju Zapisnika o potpunom posvojenju SIZ-a socijalne zaštite Novi Sad, broj 03-507/70, od 21. lipnja 1979. (prilog broj 4); uvid u priloženo Rješenje tuženika, broj 03-507/79, od 21. lipnja 1979. o odobrenju naknadnog upisa u maticu rođenih (prilog broj 5); uvid u izvadak iz matice rođenih za matično područje Novi Sad, tekući broj 2463 za 1979. godinu, izdan 2. 6. 2023. — drugi upis rođenja tužitelja (prilog broj 6).

Razdoblje u kojem je tuženik navodno izvršio sve provjere podobnosti posvojitelja presedan je kada je riječ o tako krajnje osjetljivom pitanju kao što je posvojenje djece. Općepoznata je činjenica da postupak posvojenja traje godinama i da mnogi potencijalni posvojitelji odustaju zbog složene procedure. To je, naravno, dovelo do toga da je tada maloljetni Miletić Milivoj dan na posvojenje osobama potpuno nepodobnima za posvojitelje: provjere njihove podobnosti nisu bile pravilno provedene, ako su uopće ikakve provjere i provedene, budući da tuženikovi izvještaji o podobnosti posvojitelja sadržavaju niz floskula koje se uvijek iznova ponavljaju u svim sličnim izvještajima i situacijama. Papir trpi svašta. Životno je bilo nemoguće na primjeren, pouzdan i odgovoran način procijeniti osobnosti posvojitelja, njihov međusobni odnos, prilike u kojima žive i slično u tako kratkom roku.

Možda bismo se ponovno upitali zašto se sve provodi takvom brzinom. Odgovor je vrlo jasan ako se uzme u obzir sljedeće: maloljetni Milivoj približavao se petom rođendanu. Punih pet godina navršio bi 28. lipnja 1979., kada prema prethodno spomenutom Zakonu o posvojenju SAP Vojvodine više ne bi bilo moguće zasnovati potpuno posvojenje, jer se potpuno moglo posvojiti dijete samo do navršene pete godine, uz ispunjenje ostalih kumulativnih uvjeta. Dakle, bilo je potrebno što brže provesti postupak prije nego što posvojenik navrši pet godina. Prethodno smo objasnili da se potpunim posvojenjem gubi mogućnost utvrđivanja očinstva, a time i traženja nasljedstva.

Tuženik potpuno neistinito, služeći se raznim floskulama i hvalospjevima o posvojiteljima, preko svojih zaposlenika utvrđuje činjenice o njihovoj podobnosti. Riječ je o izvještajima socijalne radnice Vere Radovanović od 12. 6. 1979., pedagoginje Miroslave Gudelj od 18. 6. 1979. i psihologa Cvetka Ratkovića od 19. 6. 1979., dok liječnički izvještaj o podobnosti posvojitelja tužitelj do danas nije dobio na uvid. Pritom treba istaknuti i podvući da je socijalna radnica Vera Radovanović bila „prigodni skrbnik” maloljetnog posvojenika, odnosno trebala je nepristrano štititi njegova prava i interese u postupku posvojenja, a ista je osoba sastavljala nalaz i mišljenje o podobnosti

PDF stranica 6

posvojitelja, što je apsolutno nezakonito! Povrh svega, ona je davala i suglasnost da se maloljetni Miletić Milivoj posvoji, a nije postojao nikakav dokaz da je tuženik kontaktirao tužiteljevu biološku majku Cvitu Miletić radi davanja suglasnosti za potpuno posvojenje. Cvita Miletić, istina, nije bila uz tužitelja, ali nije boravila na nepoznatom mjestu: cijelo je vrijeme živjela na adresi Veselina Masleše broj 42 u Novom Sadu. Tuženik je, sukladno članku 30. stavku 1. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine, bio dužan tragati za njom šest mjeseci. Tek ako bi taj rok potrage za biološkom majkom protekao bez uspjeha, dijete se moglo dati na potpuno posvojenje. Da je pokušan kontakt s tužiteljevom majkom, bila bi pronađena na prethodno navedenoj adresi stanovanja. Međutim, to se ne događa: suglasnost za posvojenje daje socijalna radnica Vera Radovanović, koja istodobno procjenjuje posvojitelje i njihovu podobnost (!), dok maloljetni posvojenik ostaje bez prava na skrbnika koji će nepristrano zastupati njegove interese u tako osjetljivom životnom pitanju. Možda najosjetljivijem za jedno ljudsko biće.

DOKAZ: saslušanje tužitelja kao parnične stranke; uvid u izvještaj socijalne radnice Vere Radovanović od 12. 6. 1979. (prilog broj 7); uvid u izvještaj pedagoginje Miroslave Gudelj od 18. 6. 1979. (prilog broj 8); uvid u izvještaj psihologa Cvetka Ratkovića od 19. 6. 1979. (prilog broj 9).

O neistinitosti ocjene da su pokojni Milorad i Gospava Vasić bili podobni biti tužiteljevi posvojitelji i odgojiti ga tako da bude koristan član tadašnjeg socijalističkog društva, kako zahtijeva članak 11. stavak 1. točka c) Zakona o posvojenju SAP Vojvodine — jer je u protivnom posvojenje ništavo — govori niz činjenica. Pokojni tužiteljevi posvojitelji Milorad i Gospava Vasić bili su potpuno disfunkcionalan bračni par s ozbiljnim i dugotrajnim problemima u bračnim odnosima, koji su počeli mnogo godina prije nego što su uzeli tužitelja na posvojenje. Milorad je bio vrlo naopak i težak čovjek, a često je bio i nevjeran u braku. Bio je devet godina mlađi od supruge, u punoj životnoj snazi koja je zahtijevala zadovoljenje spolnog nagona, koji kod njegove supruge nije bio izražen, pa je i to, među ostalim, uzrokovalo bračne probleme.

Gospava je bila vrlo psihički nestabilna, povodljiva i odlazila je čak nekoj sumnjivoj ženi koja joj je proricala sudbinu gledajući u tarot-karte i grah. Sa sobom je vodila i tužitelja, kojemu je to kao djetetu bilo zanimljivo i svakako upečatljivo. Uz sve to, bez namjere da ikoga vrijeđamo, Gospava je bila i nepismena, što je čak zabilježeno u izvještaju psihologa Cvetka Ratkovića, tuženikova zaposlenika, od 19. 6. 1979. Pristupila je čak Jehovinim svjedocima, za koje se zna da odbijaju transfuziju krvi svojoj djeci, pa su i time mogli biti ugroženi sigurnost i zdravlje maloljetnog posvojenika.

Kako je poznato svjedokinji Vinki Ignjatić iz Budisave, njihovoj susjedi koja je dobro poznavala posvojitelje, Gospava joj se žalila da je Milorad zlostavlja i da mu smeta svaka sitnica, pa je počela uzimati razne lijekove za smirenje. Također joj se žalila da je pritišće da posvoje dijete i spase svoj brak, koji je bio užasan. Gospava to nije željela, ali je popustila nagovaranju

PDF stranica 7

supruga. Nakon dolaska djeteta u sredinu nestabilnu za normalno odrastanje i razvoj stvari se dodatno pogoršavaju. Sukobi između posvojitelja sve su češći. Gospava i Milorad uopće nemaju ljubavi za dijete. Posvojenik i njegovi prijatelji koji su se dolazili igrati kod njega kući prisustvuju čak i fizičkim obračunima supružnika, kojih je bilo i prije dolaska djeteta u obitelj. Tužitelj se dobro sjeća određenih dijelova toga životnog razdoblja koje je, kako sam tvrdi, bilo pakleno. Milorad ga je tukao, a Gospava je prema njemu također često pokazivala netrpeljivost.

Naravno da je bilo samo pitanje vremena kada će se brak posvojitelja raspasti. To se vrlo brzo i dogodilo, 1982., kada je pokrenuta brakorazvodna parnica. Još prije pokretanja postupka razvoda Milorad napušta bračnu zajednicu i dijete. I sama Gospava u brakorazvodnoj parnici pred Višim sudom u Novom Sadu, broj P. 1106/82, navodi da se razvode, među ostalim, i zbog posvojenog djeteta jer se nisu mogli složiti oko njegova odgoja i podizanja. U toj je parnici, među ostalim, izjavila na zapisnik da joj je Milorad savjetovao da „uzme sjekiru i ubije krmaču s kojom nije znala što učiniti”. Gospava je pokazivala sadizam prema životinjama: pred tada maloljetnim posvojenikom zvjerski je pretukla mačku koja im je ušla u kuću. Pitamo se: kako je tuženik uz ovakve činjenice primjereno provjerio podobnost posvojitelja?

No, tu nije kraj. Nedugo nakon razvoda posvojitelja Gospava umire u travnju 1983. Umjesto da otac Milorad, koji je navodno toliko silno želio dijete, pruži djetetu barem malo ljubavi, daje ga u udomiteljsku obitelj, ne održava nikakav daljnji kontakt s njim niti sudjeluje u njegovu uzdržavanju, iako je to bio dužan. Već u rujnu 1984. svojega posvojenog sina Milana Vasića daje na nepotpuno posvojenje posvojiteljima Petrović Periši i Gorgini iz Kragujevca. Tako tada maloljetni Milan Vasić postaje Milan Petrović, koje ime i danas nosi. Iako je Milorad i dalje imao obveze prema djetetu, jer nepotpunim posvojenjem ne prestaju dužnosti roditelja — u ovom slučaju posvojitelja — on uopće ne mari te je svaki kontakt s tužiteljem prekinut.

DOKAZ: saslušanje tužitelja kao parnične stranke; saslušanje svjedokinje Ignjatić Vinke iz Budisave, Petefi Šandora 168; saslušanje svjedoka Dragana Ignjatića iz Budisave, Petefi Šandora 168; uvid u spise brakorazvodne parnice posvojitelja Milorada i Gospave Vasić pred Višim sudom u Novom Sadu, poslovni broj P.1106/82; uvid u priloženi zapisnik toga suda s ročišta brakorazvodne parnice, broj P.1106/82, od 20. 9. 1982. (prilog broj 10); uvid u priloženi zapisnik o nepotpunom posvojenju maloljetnog Vasić Milana od strane Periše i Gorgine Petrović, CSR Novi Sad, broj UP.02-987/84, od 26. 9. 1984., s izjavom Vasić Milorada o suglasnosti za posvojenje (prilog broj 11); da

PDF stranica 8

sud službenim putem zatraži medicinski karton s poviješću bolesti pokojne Gospave Vasić od Doma zdravlja u Budisavi.

(Zadržavamo pravo predložiti dodatne dokaze.)

Jesu li to doista bili podobni posvojitelji koji su djetetu trebali biti poput rođenog oca i majke, pružiti mu svu ljubav i nježnost te ga odgojiti u zdravom duhu kako bi imalo priliku za uspješan život? Cijelu situaciju moramo promatrati s gledišta socijalističkog društva i njegovih vrijednosti jer tako nalaže Zakon o posvojenju. Najviši cilj socijalizma, barem ideološki, bio je „osobna sreća čovjeka”. Umjesto da tuženik ispuni svoju zadaću i pronađe i osigura posvojitelje koji će djetetu pružiti najbolje uvjete za pravilan rast, razvoj i sreću, u kojima će se oblikovati tako da jednoga dana bude „koristan član socijalističkog društva”, daje ga u najgore moguće životne uvjete. Iz njih je izašao samo i isključivo zahvaljujući životnim okolnostima koje su ga izvukle iz te „brižne sredine”: posvojitelj Milorad ostavlja ga drugima na brigu, a posvojiteljica Gospava napušta ovaj svijet.

Do svega toga ne bi došlo da je samo pravilno provjereno kakvi su ljudi posvojitelji. Djetetu ne bi, u doslovnom smislu riječi, bio načinjen pakao od života čije posljedice nikada neće moći biti sanirane. Tužitelj te nametnute posvojitelje nikada nije doživljavao kao prave posvojitelje odnosno roditelje, pa nakon njihove smrti nikada ništa nije ni potraživao, iako im je po zakonu nasljednik.

Zakonski okvir

Članak 41. u vezi s člankom 11. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine („Sl. list SAPV”, br. 24/76) propisuje uvjete — ne kumulativne, nego alternativne — za ništavost posvojenja. Tako je utvrđeno:

„Nije dopušteno da posvoji osoba za koju se može zaključiti da posvojenika neće odgojiti tako da bude koristan član socijalističkog društva.”

Ovdje je to nedvojbeno bio slučaj, i to ne samo s jednim nego s oboje posvojitelja, što će se utvrditi u dokaznom postupku i što je dovoljan temelj za poništenje toga potpunog posvojenja. Također, u spomenutom članku stoji:

„Nije dopušteno da posvoji osoba koja boluje od bolesti koja može ugroziti zdravlje i život posvojenika.”

S pravom sumnjamo da Gospava Vasić nije bila potpuno zdrava žena, zbog čega smo predložili da sud službenim putem provjeri tu okolnost kod nadležne medicinske ustanove.

Isto tako, člankom Zakona o posvojenju SAP Vojvodine („Sl. list SAPV”, br. 24/76) propisano je:

„Može se potpuno posvojiti samo dijete do navršene pete godine života čiji roditelji nisu živi ili su nepoznati ili su ga napustili, a ni nakon isteka roka od šest mjeseci od napuštanja djeteta nije utvrđeno njihovo boravište.”

Majka posvojenika nije bila nepoznata, nije boravila na nepoznatom mjestu i bila je živa u vrijeme zasnivanja posvojenja. Stoga je tužitelju nejasno zašto od

PDF stranica 9

nje nije tražena suglasnost za njegovo posvojenje, iako je bila poznata njezina adresa stanovanja. Dakle, postoji više zakonskih temelja po kojima je to posvojenje ništavo, a svakako je dovoljan i samo jedan kako bi posvojenje bilo poništeno.

Tužbeni zahtjev

Imajući u vidu sve prethodno navedene relevantne činjenice i zakonski okvir, smatramo da su ispunjeni uvjeti za poništenje potpunog posvojenja tužitelja te predlažemo naslovnom sudu da nakon usmene rasprave i izvođenja svih dokaza donese sljedeću

PRESUDU

USVAJA SE tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan.

PONIŠTAVA SE, kao apsolutno ništavo, potpuno posvojenje zasnovano i proglašeno odlukom Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite Novi Sad, broj UP. 03-507/79, od 21. lipnja 1979. u Novom Sadu, kojom Vasić Milorad, rođen 15. veljače 1941. u mjestu Osječani, Općina Doboj, i Vasić Gospava, rođena 21. kolovoza 1932. u mjestu D. Klakar, Općina Doboj, oboje nastanjeni u Budisavi, ulica Petefi Šandora broj 52, posvajaju maloljetnog Miletić Milivoja i kojom posvojeni maloljetni Miletić Milivoje dobiva novo ime Vasić Milan.

NALAŽE SE tuženiku da odmah po primitku ove presude donese rješenje o poništenju Rješenja Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite Novi Sad, broj UP. 03-507/79, od 21. lipnja 1979., kojim se odobrava da se u maticu rođenih naknadno upišu podaci posvojitelja Vasić Milorada i Vasić Gospave iz Budisave kao roditelja potpuno posvojenog djeteta, ovdje tužitelja, te da se poništenjem tog rješenja ponovno osnaži prvi upis rođenja potpuno posvojenog djeteta, ovdje tužitelja.

OBVEZUJE SE tuženika da tužitelju u cijelosti naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu koji bude utvrđen, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prisilnog izvršenja.

Uredničke napomene uz dostavljenu rekonstrukciju

Ove napomene nisu dio teksta tužbe.

• Na 5. stranici zadržane su oznake 03-507/74 i 03-507/70, premda se drugdje u istom tekstu pojavljuje 03-507/79. Zadržan je i datum 14. 3. 1979., dok prethodni dijelovi navode 19. 3. 1979. Bez usporedbe s izvornim primjerkom tužbe nije utvrđeno potječu li razlike iz rekonstrukcije ili samog podneska.
• Na 8. stranici prije posljednjeg citata zakona nedostaje broj članka. U prijevodu nije naknadno dopisan.
• Izraz „nakon toga” na 4. stranici dio je pripovjednog slijeda tužbe. Ne pretvara se u novu dataciju arhivskih događaja: sam tekst navodi posvojenje od 21. lipnja 1979. i prvostupanjsko ostavinsko rješenje od 23. studenoga 1979.
• Sud naveden u adresatu tužbe jest Viši sud u Novom Sadu. Taj podatak opisuje ovaj podnesak i sam po sebi ne utvrđuje kasnije ustupanje predmeta ili njegov ishod.
• U tužbi je pedagoginja navedena kao Miroslava Gudelj; izvještaj od 18. lipnja 1979. potpisan je imenom Milosava Gudelj. Izvorna formulacija tužbe ostavljena je u prijevodu.