Revizija od 29. svibnja 2026.: apelacijska presuda suočena sa zakonom iz 1976. i dokazima o identitetu

Cjelovit prijevod dostavljenog stranačkog podneska od 22 stranice. Pravne ocjene, kritika i zahtjevi pripadaju tužiteljevoj reviziji sastavljenoj preko odvjetnika Nikolaja Petronijevića. Označene su fizičke stranice izvora. Uredničke usporedne bilješke slijede nakon izvornog teksta i nisu dio podneska.

Izvorna revizija · sve 22 stranice

Izvorna stranica 1

34000 Kragujevac, Nikole Pašića br. 18/3/1, Republika Srbija
ODVJETNIK
NIKOLAJ PETRONIJEVIĆ
+381 69 15 92 601
office@petronijevic.rs
MB: 57364190 · PIB: 112464491

OSNOVNOM SUDU U NOVOM SADU
za
VRHOVNI SUD

Broj: Gž2 211/26
P2. 1435/24

Tužitelj: Milan Petrović iz Kragujevca, s prebivalištem na adresi ulica Kraljevačkog bataljona broj 110, JMBG: 2806974800030, čiji je punomoćnik Nikolaj Petronijević, odvjetnik u Kragujevcu, prema priloženoj punomoći od 25. svibnja 2026.;

Tuženik: CENTAR ZA SOCIJALNI RAD GRADA NOVOG SADA, Novi Sad, ulica Zmaj Ognjena Vuka broj 13–17, MB: 08154902.

Na temelju odredaba članka 403. Zakona o parničnom postupku (u nastavku: „ZPP”) i članka 208. Obiteljskog zakona (u nastavku: „PZ”), tužitelj, nezadovoljan presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 211/26 od 22. travnja 2026., kojom je odbijena tužiteljeva žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P2. 1435/2024 od 9. veljače 2026., posredstvom punomoćnika odvjetnika, u skladu s člankom 85. stavkom 6. ZPP-a, pravodobno izjavljuje:

REVIZIJU

zbog:

• bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 374. stavka 1. ZPP-a, počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom u vezi s člankom 396. stavkom 1. ZPP-a;
• pogrešne primjene materijalnog prava, i to članaka 2., 30., 31., 34., 35., 37., 38., 40., 41. i 42. Zakona o posvojenju Socijalističke Autonomne Pokrajine Vojvodine iz 1976. (u nastavku: „ZUSAPV”), članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te članka 78. Ustava Republike Srbije.

1. SAŽETAK ODLUČNIH ČINJENICA

Predmet ove revizije nije izolirano osporavanje jednog akta posvojenja kao izdvojenog tehničkog i administrativnog događaja, nego osporavanje sudske odluke, odnosno sudskih odluka, kojima se održavaju pravne posljedice akta iz 1979., kojim je dijete rođeno 28. lipnja 1974. kao Milivoj Miletić, 21. lipnja 1979. potpuno izmješteno iz izvornog identiteta, očinske linije, krvnog srodstva, nasljednog položaja, pravne veze s vlastitim podrijetlom i jezično-obiteljskog kontinuiteta.

Pobijana presuda Apelacionog suda u Novom Sadu nije odgovorila na središnje pitanje ovog spora:

Po kojoj je točno zakonskoj osnovi 21. lipnja 1979. bilo dopušteno potpuno posvojenje maloljetnog Milivoja Miletića, s obzirom na to da iz spisa predmeta ne proizlazi da je utvrđeno ispunjenje zakonskog minimuma nužnog za potpuno posvojenje.

Ako se slučaj podvodi pod članak 30. stavak 1. ZUSAPV-a iz 1976., tada su, da bi

Izvorna stranica 2

zakonski minimum uopće bio ispunjen, morale biti utvrđene sljedeće činjenice:

• napuštanje djeteta;
• datum napuštanja;
• početak i tijek potrage za roditeljem;
• konkretne radnje potrage;
• protek zakonskog roka od šest mjeseci;
• neuspjeh te potrage prije dana zasnivanja potpunog posvojenja.

Navedene činjenice nisu utvrđene.

Ako se slučaj podvodi pod članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a, tada je za potpuno posvojenje bila potrebna prethodna suglasnost poznate i žive majke, Cvite Miletić, a sud nije utvrdio datum, tijek i konkretne radnje potrage prije 21. lipnja 1979.

Takva suglasnost ne postoji.

Njezina suglasnost zamijenjena je suglasnošću prigodne skrbnice Vere Radovanović, iako Apelacioni sud nije naveo nijednu zakonsku odredbu koja bi u režimu potpunog posvojenja dopuštala takvu zamjenu. Članak 42. ZUSAPV-a ne upućuje na članak 5. tog zakona, pa se opći režim suglasnosti skrbnika nije mogao proizvoljno prenijeti na potpuno posvojenje.

Članak 41. istog zakona izričito veže ništavost potpunog posvojenja uz neispunjenost uvjeta iz članka 30. Zato pitanje članka 30. nije sporedno pitanje. Ono je središnje pitanje spora.

Ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu odgovorili na ta pitanja.

Umjesto pravno logičnog odgovora zasnovanog na zakonu, Apelacioni sud odgovorio je frazom da su uvjeti „svakako bili ispunjeni”. To nije primjena prava. To je izbjegavanje primjene prava.

Pobijana presuda zatim bez stvarnog odgovora ostavlja činjenicu da je tužitelj 1984. ponovno posvojen od drugog bračnog para, iako članak 40. ZUSAPV-a propisuje da potpuno posvojenje nije dopušteno raskinuti, jer sud nije utvrdio kojim je aktom otvoren put novom posvojenju ako je prvo bilo potpuno i neraskidivo.

Ako je potpuno posvojenje iz 1979. bilo zakonito i neraskidivo, novo posvojenje istog djeteta 1984. ne može biti pravno neutralna činjenica, a sud je bio dužan obrazložiti kojim je pravnim aktom 1984. otvoren put novom posvojenju istog djeteta. Formulacija drugostupanjskog suda da valjanost drugog posvojenja nije predmet postupka nije odgovor na to pitanje.

Pobijana presuda potpuno zanemaruje postojanje sukoba interesa Vere Radovanović.

Ista službenica sudjeluje u vođenju slučaja, preporučuje posvojitelje, pojavljuje se kao prigodna skrbnica i daje suglasnost za potpuno posvojenje. To nije zaštita interesa djeteta niti postupanje u interesu djeteta iz članka 2. ZUSAPV-a. Interes djeteta nije načelo, nego prisilni zakonski uvjet koji je tijelo skrbništva stvarno moralo utvrditi, a ne nominalno ispunjenje navedenog uvjeta iskoristiti za institucionalno zatvaranje kruga preko iste službenice tijela skrbništva.

Izvorna stranica 3

Pobijana presuda također pogrešno tretira očinski i nasljedni trag Pavla Lakatoša.

Tužitelj u ovom postupku ne traži utvrđenje očinstva. On traži provjeru zakonitosti administrativne formule „otac nepoznat” u trenutku potpunog posvojenja.

Spisi predmeta P-1642/76, O.196/79 i Gž 11/80 pokazuju da je očinski, obiteljski, sudski i nasljedni trag postojao u spisima predmeta.

Tvrdnja Apelacionog suda da Pavle Lakatoš nije priznao očinstvo suprotna je sadržaju brakorazvodnog spisa P-1642/76, u kojem je Pavle Lakatoš izjavio da je s Cvitom dobio sina, a ta je činjenica unesena i u činjenično stanje presude iz tog predmeta. Nije isto „očinstvo nije bilo utvrđeno posebnom statusnom odlukom” i „Pavle nije priznao dijete”, s obzirom na to da sadržaj spisa P-1642/76 pobija drugu tvrdnju.

Na kraju, Apelacioni sud sam je prenio sadržaj zapisnika o potpunom posvojenju u kojem se navode podaci o majci posvojenika, iako članak 34. ZUSAPV-a izričito propisuje da se u zapisnik o zasnivanju potpunog posvojenja ne unose podaci o roditeljima posvojenika.

Posebno je odlučno da potpuno posvojenje prema odredbama ZUSAPV-a nije bilo obična promjena obiteljskog smještaja djeteta. Članak 35. zakona predviđa poništavanje postojećeg upisa rođenja i novi upis s posvojiteljima kao roditeljima. Članak 37. propisuje prestanak prava i dužnosti između posvojenika i njegovih krvnih srodnika. Članak 38. zabranjuje utvrđivanje očinstva i majčinstva potpuno posvojenog djeteta. Članak 40. propisuje da potpuno posvojenje nije dopušteno raskinuti. Kada se takav mehanizam i posljedice sadržaja tih odredaba primijene na dijete bez prethodno zakonito utvrđenih uvjeta iz članka 30., bez prethodne suglasnosti poznate i žive majke, uz potiskivanje očinskog i nasljednog traga te uz naknadno drugo posvojenje istog djeteta, nije riječ o neutralnom obiteljskopravnom aktu. Riječ je o objektivno provedenom pravnom mehanizmu trajnog presijecanja izvornog identiteta, krvnog srodstva, očinske linije, nasljednog položaja i pravnog puta prema utvrđivanju biološkog podrijetla.

Upravo se u tome vidi stvarna funkcija osporenog akta: ne zaštita djeteta, nego pravno zaključavanje djeteta u novi administrativni identitet.

Zato ova revizija nije samo pravni lijek protiv pogrešne presude, nego pred Vrhovni sud stavlja zapis o svim proturječnostima i nepravilnostima u postupku. Ako ih Vrhovni sud ne razriješi i ne ispravi, njegova odluka postaje sljedeći akt u lancu odgovornosti.

2. ODLUČNE ČINJENICE

Pobijana presuda Apelacionog suda u Novom Sadu nepravilna je i nezakonita.

Apelacioni sud, protivno članku 396. stavku 1. ZPP-a, nije ocijenio bitne tužiteljeve žalbene navode, iako su izravno zadirali u samu zakonitost potpunog posvojenja od 21. lipnja 1979., čime je tužitelju uskratio pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je pravo na obrazloženu sudsku odluku sastavni dio te odredbe.

Umjesto stvarne kontrole zakonitosti, Apelacioni sud je:

• u cijelosti preuzeo zaključak prvostupanjskog suda da je posvojenje bilo zakonito;
• naknadno uvrstio razloge kojih u prvostupanjskoj presudi nije bilo;

Izvorna stranica 4

• odbio pravno odrediti podvodi li se konkretan slučaj pod članak 30. stavak 1. ili članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a;
• zakonske uvjete iz članka 30. zamijenio formulom da su „svakako bili ispunjeni”;
• zanemario izostanak zakonski potrebnog šestomjesečnog roka i konkretne potrage za majkom;
• prihvatio zamjenu suglasnosti poznate i žive majke suglasnošću prigodnog skrbnika bez razjašnjenja osnove za takvu zamjenu;
• potpuno zanemario činjenicu da članak 42. ZUSAPV-a ne upućuje na primjenu članka 5. u režimu potpunog posvojenja;
• odbio pravno ocijeniti posljedicu činjenice da je tužitelj 1984. ponovno posvojen od drugog bračnog para;
• potpuno zanemario postojanje sukoba interesa Vere Radovanović;
• prihvatio činjenično netočnu tvrdnju da Pavle Lakatoš nije priznao očinstvo;
• očinski trag Pavla Lakatoša i ostavinski predmet O.196/79 sveo na formalnu tvrdnju da očinstvo nije bilo sudski utvrđeno;
• zanemario činjenicu da je usporedno s postupkom potpunog posvojenja postojao aktivan sudski i nasljedni trag tužitelja kao Milivoja Miletića u postupku raspravljanja ostavine iza smrti Pavla Lakatoša;
• ignorirao neposredan sukob sadržaja zapisnika o potpunom posvojenju s člankom 34. ZUSAPV-a;
• propustio ocijeniti objektivnu funkciju i smisao članaka 35., 37., 38. i 40. ZUSAPV-a u konkretnom slučaju.

Apelacioni sud time je propustio provesti stvarnu i suštinsku sudsku kontrolu zakonitosti osporenog potpunog posvojenja.

Umjesto kontrole, proveo je sudsku verifikaciju rezultata postupanja tijela skrbništva iz 1979., upravo kao što je učinio i prvostupanjski sud.

3. BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

1. Drugostupanjski sud nije stvarno ocijenio bitne žalbene navode

Članak 396. stavak 1. ZPP-a obvezuje drugostupanjski sud da u obrazloženju svoje odluke ocijeni bitne žalbene navode i navede razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Pravo na obrazloženu sudsku odluku sastavni je dio prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

U konkretnom slučaju Apelacioni sud tu obvezu nije ispunio.

Tužitelj je u žalbi od 18. ožujka 2026. izričito i detaljno ukazao da prvostupanjski sud nije pružio odgovore zasnovane na zakonu na sljedeća pitanja:

• podvodi li se konkretan slučaj pod članak 30. stavak 1. ili članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a;

Izvorna stranica 5

• kada je navodno došlo do napuštanja djeteta;
• kada je počela potraga za majkom;
• koje su konkretne radnje potrage poduzete;
• je li do 21. lipnja 1979. protekao zakonom propisani rok od šest mjeseci;
• po kojoj je pravnoj osnovi zamijenjena suglasnost poznate i žive majke;
• kako je moguće drugo posvojenje 1984. nakon navodno zakonitog potpunog posvojenja 1979.;
• kakav je pravni značaj sukoba interesa Vere Radovanović;
• kakav je odnos postupka posvojenja prema ostavinskom postupku O.196/79;
• kako se nadležnost SIZ-a socijalne zaštite uklapa s dopisom Općinskog suda u Novom Sadu od 20. srpnja 1979., upućenim Sekretarijatu za boračko-invalidska pitanja i socijalnu zaštitu kao tijelu skrbništva radi zaštite prava istog djeteta u ostavinskom postupku.

Apelacioni sud također nije dao odgovor zasnovan na zakonu na navedena pitanja.

Na središnji žalbeni navod o članku 30. Apelacioni sud naveo je da:

„nisu prihvatljivi žalbeni navodi tužitelja da je nejasno je li njegov slučaj podveden pod stavak 1. ili stavak 4. citirane odredbe, imajući u vidu da su zbog opisane situacije svakako bili ispunjeni uvjeti za posvojenje koji se odnose na status roditelja tužitelja kao posvojenika.”

Ta formulacija nije odgovor zasnovan na zakonu, nego izbjegavanje odgovora zasnovanog na zakonu.

Tužitelj nije od drugostupanjskog suda tražio opću tvrdnju bez sadržaja da su uvjeti „svakako” bili ispunjeni.

Tražio je da sud obrazloženo i detaljno odgovori na pitanja:

• koji stavak članka 30. primjenjuje;
• na kojim se činjenicama temelji primjena tog stavka;
• kojim su dokaznim radnjama te činjenice utvrđene.

Apelacioni sud to nije učinio.

Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 374. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 396. stavkom 1. ZPP-a, jer sud nije ocijenio bitan žalbeni navod na način koji omogućuje djelotvornu kontrolu zakonitosti presude.

2. Drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod o šestomjesečnom roku i konkretnim radnjama potrage za majkom

Izvorna stranica 6

Tužitelj je u žalbi izričito ukazao da članak 30. stavak 1. ZUSAPV-a propisuje da se potpuno može posvojiti dijete koje su roditelji napustili samo ako ni nakon isteka roka od šest mjeseci od napuštanja djeteta nije utvrđeno njihovo boravište.

U žalbi je izričito navedeno da prvostupanjskom presudom nije utvrđen:

• datum navodnog napuštanja djeteta;
• datum početka potrage za majkom;
• tijek i sadržaj te potrage;
• je li zakonski rok od šest mjeseci istekao prije 21. lipnja 1979.;
• na temelju kojih je dokaza to utvrđeno.

Drugostupanjski sud nije odgovorio ni na jedno od tih pitanja niti je utvrđen slijed: napuštanje – protek roka od šest mjeseci – radnje potrage – neuspjeh potrage.

Umjesto toga naveo je da je majka bila „dulje vrijeme na nepoznatom mjestu boravišta”, da „tijelu skrbništva nije mogla biti dostupna radi davanja suglasnosti za posvojenje” i da „ni godinama poslije tijelo skrbništva nije moglo pronaći nikakav podatak o tužiteljevoj majci”.

To nije odgovor na žalbeni navod.

Pitanje nije bilo je li majka poslije pronađena ili nije.

Pitanje je bilo jesu li prije 21. lipnja 1979. bili ispunjeni prisilni zakonski uvjeti za potpuno posvojenje djeteta bez roditeljske suglasnosti. Ako nisu, odnosno ako je zakonski rok od šest mjeseci istekao nakon 28. lipnja 1979., do potpunog posvojenja nije moglo doći u skladu s prisilnim odredbama članka 30. ZUSAPV-a.

Kasnija tvrdnja tijela da nije moglo pronaći majku ne dokazuje zakonitost ranijeg potpunog posvojenja.

Apelacioni sud time je izbjegao odgovoriti na odlučan žalbeni navod i pravni test iz članka 30. stavka 1. zamijenio općom naknadnom konstatacijom bez odlučnog značaja za ocjenu zakonitosti akta iz 1979., a o toj ocjeni ovisi utvrđenje je li potpuno posvojenje ništavo.

3. Drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod o pravnoj osnovi zamjene suglasnosti poznate i žive majke

Tužitelj je u žalbi izričito istaknuo i otvorio pitanje:

• ako je slučaj podveden pod članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a, gdje je prethodna suglasnost drugog roditelja;
• ako je majka bila poznata i živa, po kojoj je zakonskoj osnovi njezina suglasnost zamijenjena suglasnošću prigodnog skrbnika;
• je li takva zamjena bila dopuštena u režimu potpunog posvojenja.

Apelacioni sud nije dao primjeren odgovor, nego je samo konstatirao da je prigodna skrbnica Vera Radovanović dala suglasnost za posvojenje, kao da sama činjenica postojanja takve izjave rješava pitanje njezine zakonitosti.

Izvorna stranica 7

Članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a izričito govori o prethodnoj suglasnosti drugog roditelja.

Članak 42. istog zakona, koji određuje koje se odredbe općeg režima posvojenja odgovarajuće primjenjuju i na potpuno posvojenje, ne upućuje na članak 5. zakona, kojim je u općem režimu predviđeno kada suglasnost za posvojenje može dati skrbnik djeteta.

Apelacioni sud nije ni spomenuo tu odlučnu činjenicu.

Ako se konkretan slučaj podvodi pod članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a, prethodna suglasnost poznate i žive majke bila je zakonski uvjet potpunog posvojenja.

ZUSAPV tijelu skrbništva ne daje pravo zamijeniti taj uvjet formulom o „nedostupnosti” majke ili potpisom prigodnog skrbnika bez jasne zakonske osnove.

Budući da se članak 41. ZUSAPV-a izričito poziva i na neispunjenost uvjeta iz članka 30. stavka 4. kao osnovu ništavosti potpunog posvojenja, taj žalbeni navod bio je neposredno odlučan.

Apelacioni sud ga nije ocijenio.

4. Drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod o drugom posvojenju iz 1984.

U žalbi je posebno istaknuto da je u prvostupanjskoj presudi konstatirano kako je tužitelj 26. rujna 1984. ponovno posvojen od Periše Petrovića i Georgine Petrović, iako je prethodno, 21. lipnja 1979., navodno zakonito zasnovano potpuno posvojenje od strane Milorada i Gospave Vasić.

Tužitelj je ukazao da to izravno otvara pitanje primjene:

• članka 40. ZUSAPV-a, prema kojem potpuno posvojenje nije dopušteno raskinuti.

Apelacioni sud na taj žalbeni navod nije dao primjeren odgovor, nego je samo naveo da „valjanost takvog posvojenja nije predmet ovog postupka”.

Tužitelj tužbom nije tražio da se u ovom postupku odlučuje o valjanosti posvojenja iz 1984. niti je u tom smislu navedeno iskoristio kao žalbeni navod. Tražio je da se ocijeni pravni značaj činjenice da je isto dijete, nakon navodno zakonito zasnovanog i neraskidivog potpunog posvojenja 1979., 1984. ponovno dano na posvojenje drugom bračnom paru.

Ako je potpuno posvojenje iz 1979. bilo zakonito, valjano i neraskidivo, tada novo posvojenje istog djeteta 1984. nije moglo biti provedeno.

Ako je ipak provedeno, i to od strane istog sustava socijalne zaštite, tada ta činjenica neposredno podriva zaključak da je posvojenje iz 1979. bilo pravno neproblematično i trajno zasnovano.

Apelacioni sud nije odgovorio na ta pitanja, nego ih je u obrazloženju potpuno zanemario kao da nemaju značaj, iako ih je trebao cijeniti, osobito imajući u vidu istražno načelo iz članka 205. PZ-a.

5. Drugostupanjski sud potpuno je zanemario žalbeni navod o postojanju sukoba interesa Vere Radovanović

U žalbi je detaljno otvoreno pitanje procesne i stvarne uloge Vere Radovanović.

Izvorna stranica 8

Iz spisa proizlazi da je Vera Radovanović:

• sudjelovala u oblikovanju narativa o tužiteljevoj majci;
• sudjelovala u relativizaciji očinske linije Pavla Lakatoša;
• vodila i sastavljala dokumentaciju o slučaju;
• preporučila konkretne posvojitelje upravo za maloljetnog Milivoja Miletića;
• postavljena za prigodnu skrbnicu radi davanja suglasnosti za potpuno posvojenje;
• dala suglasnost za potpuno posvojenje;
• zatim se 1984. ponovno pojavljuje u novom ciklusu institucionalnog izdvajanja i novog posvojenja istog djeteta.

Tužitelj je u žalbi jasno ukazao da je ocjena te koncentracije uloga u jednoj osobi odlučna, jer ista službenica nije mogla istodobno:

• graditi predmet;
• stvarati činjenični narativ;
• preporučivati konkretne posvojitelje;
• preuzeti ulogu zaštitnika interesa djeteta;
• zatim dati suglasnost za rezultat koji je sama prethodno pripremila, a koji se pokazao pogrešnim i suprotnim najboljem interesu djeteta.

Apelacioni sud nije se upustio u ocjenu tih navoda niti je naveo da nisu važni za donošenje pravilne i zakonite odluke, niti ih je na bilo koji način uzeo u razmatranje, nego ih je potpuno zanemario. Nije naveo da je taj navod nebitan. Nije ga odbio.

Takav propust ocjene žalbenih navoda predstavlja povredu članka 396. stavka 1. ZPP-a i čini drugostupanjsku presudu nezakonitom.

6. Drugostupanjski sud nije stvarno odgovorio na žalbeni navod o nadležnosti tijela skrbništva

Tužitelj u žalbi nije apstraktno osporavao da je Samoupravna interesna zajednica socijalne zaštite Novi Sad mogla imati određene ovlasti kao tijelo skrbništva na temelju opće odluke iz 1977.

Tužitelj je osporio:

• kojim je konkretnim aktom nad maloljetnim Milivojem Miletićem uspostavljena nadležnost tog tijela prije 21. lipnja 1979.;
• kada je ta nadležnost uspostavljena;
• na temelju kojih činjenica;
• kako se ona uklapa s dopisom Općinskog suda u Novom Sadu od 20. srpnja 1979., kojim se Sekretarijatu za boračko-invalidska pitanja i socijalnu zaštitu, kao tijelu skrbništva, nalaže postavljanje skrbnika radi zaštite prava i interesa maloljetnog Milivoja Miletića u ostavinskom postupku iza Pavla Lakatoša.

Izvorna stranica 9

Apelacioni sud na to nije odgovorio, nego je naveo da je SIZ socijalne zaštite Novi Sad bio ovlašteno tijelo skrbništva u smislu članka 1. Odluke o povjeravanju poslova tijela skrbništva.

To ne razrješava konkretan prigovor.

Pitanje nije bilo je li SIZ uopće mogao biti tijelo skrbništva, nego:

• kako je konkretno stekao nadležnost nad tužiteljem;
• zašto se u srpnju 1979. sud obraća drugom tijelu kao tijelu skrbništva radi zaštite prava istog djeteta;
• kako je moguće da isti maloljetnik u dva usporedna postupka ima dva različita institucionalna skrbnička kanala — jedan za potpuno posvojenje, drugi za zaštitu nasljednih prava.

Drugostupanjski sud umjesto odgovora na konkretan žalbeni navod dao je opću normativnu konstataciju i time izbjegao dati konkretan odgovor koji odgovara biti predmeta spora.

7. Drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni navod o Pavlu Lakatošu i ostavinskom postupku O.196/79

Tužitelj u ovom postupku nije tražio da sud utvrdi očinstvo Pavla Lakatoša.

U ovom predmetu pitanje Pavla Lakatoša ima drukčiji i neposredno relevantan značaj:

jesu li niži sudovi smjeli administrativnu formulaciju „otac nepoznat” tretirati kao neupitnu i dovoljnu za potpuno posvojenje, iako iz drugih službenih spisa proizlazi jasan očinski, obiteljski i nasljedni trag.

U žalbi je posebno ukazano na:

• brakorazvodni spis Okružnog suda u Novom Sadu P-1642/76;
• navode i iskaze iz tog predmeta prema kojima je Pavle Lakatoš imao izvanbračno dijete s Cvitom Miletić;
• činjenicu da je maloljetni Milivoj Miletić živio u očinskom obiteljskom krugu;
• zapisnik iz ostavinskog predmeta O.196/79 od 19. ožujka 1979., prema kojem se maloljetni Milivoj nalazi kod bake i djeda, odnosno ostaviteljevih roditelja;
• dopis Općinskog suda od 20. srpnja 1979. radi postavljanja skrbnika za zaštitu njegovih prava i interesa u ostavinskom postupku iza Pavla Lakatoša;
• rješenje od 23. studenoga 1979. kojim je maloljetni Milivoj proglašen nasljednikom;
• žalbeni postupak Gž 11/80, iz kojeg proizlazi da privatni nasljednici raspolažu informacijama iz tajnog postupka potpunog posvojenja i koriste ih protiv nasljednog položaja djeteta.

Apelacioni sud taj je dokazni niz sveo na tvrdnju:

• da Pavle Lakatoš nije priznao očinstvo;
• da očinstvo nije bilo utvrđeno sudskom odlukom;

Izvorna stranica 10

• da je prvobitno ostavinsko rješenje poslije ukinuto.

Prva tvrdnja činjenično je netočna i izravno suprotna sadržaju sudskog spisa P-1642/76. Ponovno naglašavamo da predmet postupka nije utvrđenje očinstva, ali je očito da je Apelacioni sud iskrivio činjenice iz spisa kada je u obrazloženju naveo da Pavle Lakatoš nije priznao dijete.

U brakorazvodnom predmetu Okružnog suda u Novom Sadu P-1642/76, na glavnoj raspravi održanoj 26. listopada 1977., Pavle Lakatoš, saslušan kao parnična stranka, izjavio je da je nakon izlaska iz bolnice počeo živjeti s drugom ženom, radnicom na zemlji, i da je „s njom dobio sina”, a zatim je tu ženu označio kao Cvitu.

Ta činjenica nije ostala samo na razini njegove usmene izjave.

U presudi Okružnog suda u Novom Sadu P-1642/76 od 26. listopada 1977., u utvrđenom činjeničnom stanju, sud navodi da je Pavle Lakatoš počeo živjeti s radnicom Miletić Cvitom, s kojom je dobio dijete.

Prema tome, Apelacioni sud nije mogao istinito napisati da Pavle Lakatoš „nije priznao očinstvo”.

Mogao je, ako je to smatrao pravno relevantnim, navesti da očinstvo nije bilo utvrđeno posebnom odlukom.

Međutim, to nije isto što i tvrdnja da Pavle Lakatoš nije priznao da je dijete njegovo.

Apelacioni sud, unatoč izričitom žalbenom navodu da je Pavle Lakatoš priznao dijete u brakorazvodnom kontekstu, u pobijanoj presudi iznio je suprotnu tvrdnju i time dodatno izobličio stvarni sadržaj žalbe i činjeničnog stanja.

Tužitelj nije isticao da je pravomoćnom odlukom bio utvrđen kao nasljednik Pavla Lakatoša.

Isticao je da ostavinski spisi, brakorazvodni spis P-1642/76 i drugi sudski dokumenti pokazuju da administrativna formula „otac nepoznat” nije bila neutralan opis praznog stanja, nego redukcija stvarnog očinskog i nasljednog traga koji je postojao u državnim spisima i bio neposredno relevantan za zakonitost potpunog posvojenja.

Apelacioni sud taj je pravni problem izbjegao na dvije razine:

• najprije je iznio činjenično netočnu tvrdnju da Pavle Lakatoš nije priznao očinstvo;
• zatim je pitanje zakonitosti administrativne kvalifikacije „otac nepoznat” zamijenio pitanjem je li očinstvo već tada bilo pravomoćno utvrđeno.

To nije isto pitanje.

Takvim postupanjem Apelacioni sud nije ocijenio žalbeni navod u njegovu stvarnom sadržaju, nego ga je najprije činjenično iskrivio, potom preoblikovao u slabiju verziju i zatim odbio.

4. POGREŠNA PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

1. Na predmet se primjenjuje materijalno pravo važeće u vrijeme zasnivanja potpunog posvojenja

Zakonitost potpunog posvojenja od 21. lipnja 1979. mora se cijeniti prema materijalnom

Izvorna stranica 11

pravu koje je vrijedilo u vrijeme zasnivanja tog posvojenja.

To je Zakon o posvojenju SAP Vojvodine iz 1976.

Niži sudovi bili su dužni osporeni akt cijeniti prema tada važećim uvjetima za potpuno posvojenje, a ne prema naknadno oblikovanim opravdanjima, općim formulama ili suvremenom interesu da se posljedice akta održe.

Zato su u ovom postupku središnje norme:

• članak 30.;
• članak 31.;
• članak 34.;
• članak 35.;
• članak 37.;
• članak 38.;
• članak 40.;
• članak 41.;
• članak 42.;
• članak 2. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine.

2. Drugostupanjski sud pogrešno je primijenio članak 30. i članak 41. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine

Članak 41. ZUSAPV-a izričito propisuje da je potpuno posvojenje ništavo ako pri njegovu zasnivanju nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 30. stavaka 1., 2. i 4., kao i članka 31. tog zakona.

Stoga je pravilna primjena članka 30. bila središnja za odluku u ovom predmetu.

Apelacioni sud nije pravilno primijenio članak 30.

On je taj članak praktično neutralizirao.

Umjesto da utvrdi podvodi li se konkretan slučaj pod stavak 1. ili stavak 4. i provjeri ispunjenost uvjeta iz tog stavka, sud je napisao da su uvjeti „svakako bili ispunjeni”.

Takva konstrukcija nije primjena prava.

Članak 30. stavak 1. i članak 30. stavak 4. uređuju različite pravne situacije.

Članak 30. stavak 1. odnosi se na dijete do navršene pete godine života čiji roditelji nisu živi ili su nepoznati, ili su ga napustili, a ni nakon isteka roka od šest mjeseci od napuštanja djeteta nije utvrđeno njihovo boravište.

Članak 30. stavak 4. odnosi se na situaciju kada jedan roditelj nije živ ili je nepoznat, a tada se potpuno posvojenje može zasnovati samo uz prethodnu suglasnost drugog roditelja.

Te dvije norme nisu zamjenjive.

One ne propisuju iste pretpostavke.

Izvorna stranica 12

One ne traže iste činjenice.

One ne proizvode isti pravni režim.

Apelacioni sud morao je izabrati pravni režim i provjeriti njegove elemente.

To nije učinio.

3. Ako se slučaj podvodi pod članak 30. stavak 1. ZUSAPV-a, zakonski uvjeti nisu utvrđeni

Ako se konkretan slučaj podvodi pod članak 30. stavak 1. ZUSAPV-a, sud je morao utvrditi:

• tko je dijete napustio;
• kada je do napuštanja došlo;
• kada je počeo teći rok od šest mjeseci;
• koje su konkretne radnje poduzete radi utvrđivanja boravišta roditelja;
• je li do 21. lipnja 1979. rok od šest mjeseci protekao;
• je li i nakon isteka tog roka boravište ostalo neutvrđeno.

Ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu utvrdili nijednu od tih činjenica.

Apelacioni sud zadovoljio se općom tvrdnjom da je majka bila „dulje vrijeme” na nepoznatom mjestu boravišta.

Zakon ne poznaje kategoriju „dulje vrijeme” kao zamjenu za zakonom određeni rok i dokazanu neuspješnu potragu.

Zakon traži konkretan slijed:

napuštanje – protek roka od šest mjeseci – neuspješno utvrđivanje boravišta.

Taj slijed nije utvrđen.

Bez toga uvjet iz članka 30. stavka 1. nije dokazan, a članak 41. neposredno vodi zaključku o ništavosti potpunog posvojenja.

4. Ako se slučaj podvodi pod članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a, izostaje prethodna suglasnost poznate i žive majke

Ako se konkretan slučaj podvodi pod članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a, pravni je položaj još jasniji.

Drugostupanjski sud polazi od stava da Pavle Lakatoš nije bio pravno utvrđen kao otac, pa ga za potrebe svojeg zaključivanja tretira kao nepoznatog roditelja.

Istodobno sud utvrđuje da je tužiteljeva biološka majka bila Cvita Miletić, s punim identifikacijskim podacima.

Dakle, majka nije bila nepoznata.

Bila je poznata i živa.

U takvoj situaciji članak 30. stavak 4. ZUSAPV-a zahtijeva prethodnu suglasnost drugog roditelja — u konkretnom slučaju Cvite Miletić.

Izvorna stranica 13

Takva suglasnost ne postoji.

Drugostupanjski sud pokušava tu prazninu zatvoriti tvrdnjom da majka „nije mogla biti dostupna radi davanja suglasnosti”, a da je prigodni skrbnik Vera Radovanović dala suglasnost za posvojenje.

Međutim, za režim potpunog posvojenja nije dovoljno utvrditi da je netko drugi potpisao izjavu.

Potrebno je utvrditi da zakon dopušta takvu zamjenu.

ZUSAPV u članku 42., kojim uređuje koje se odredbe općeg režima posvojenja odgovarajuće primjenjuju i na potpuno posvojenje, ne upućuje na članak 5. tog zakona, koji u općem režimu govori o suglasnosti skrbnika umjesto roditelja u određenim situacijama.

To znači da članak 30. stavak 4. ostaje posebna, stroga norma za potpuno posvojenje.

Kada jedan roditelj nije živ ili je nepoznat, potrebna je prethodna suglasnost drugog roditelja.

Apelacioni sud nije naveo nijednu zakonsku odredbu koja bi u režimu potpunog posvojenja dopuštala da suglasnost poznate i žive majke bude zamijenjena suglasnošću prigodnog skrbnika.

Time je pogrešno primijenjen članak 30. stavak 4. u vezi s člankom 41. ZUSAPV-a.

5. Drugostupanjski sud pomiješao je članak 30. i članak 31. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine

U dijelu obrazloženja kojim odbija središnji žalbeni navod Apelacioni sud navodi:

„Tijekom postupka i u svojim žalbenim navodima tužitelj pretežno ukazuje da za zasnivanje njegova potpunog posvojenja od 21. lipnja 1979. (...) nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 31. spomenutog zakona. Ovom odredbom u stavku 1. predviđeno je da se potpuno može posvojiti dijete do navršene pete godine života čiji roditelji nisu živi ili su nepoznati...”

To je pogrešno.

Sadržaj koji Apelacioni sud pripisuje članku 31. zapravo je sadržaj članka 30. stavka 1. ZUSAPV-a.

Članak 31. ne uređuje status roditelja djeteta, nego propisuje da potpuno posvojenje mogu zasnovati samo oba bračna druga.

Ta pogreška nije beznačajna tehnička omaška na sporednom mjestu obrazloženja.

Nalazi se upravo u dijelu u kojem drugostupanjski sud pokušava odgovoriti na glavni žalbeni prigovor o pogrešnoj primjeni članka 30.

Sud koji odbija središnji žalbeni navod o članku 30. tako što pogrešno označava samu normu, a zatim izbjegava odrediti primjenjuje li stavak 1. ili stavak 4., nije pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Drugostupanjski sud nije ocijenio pravni značaj drugog posvojenja iz 1984. u odnosu na članak 40. i statusne posljedice potpunog posvojenja iz članaka 35., 37. i 38. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine

Članak 40. ZUSAPV-a propisuje:

Izvorna stranica 14

„Potpuno posvojenje nije dopušteno raskinuti.”

Apelacioni sud u činjeničnom dijelu svoje presude prihvaća da je:

• 21. lipnja 1979. tužitelj potpuno posvojen od Milorada i Gospave Vasić;
• 26. rujna 1984. tužitelj ponovno posvojen od Periše i Georgine Petrović.

Ako je prvo potpuno posvojenje bilo zakonito i neraskidivo, drugo posvojenje istog djeteta nije moglo biti pravno provedeno.

Ako je drugo posvojenje ipak provedeno, to ne može ostati bez utjecaja na ocjenu pravne održivosti prvog potpunog posvojenja.

Drugostupanjski sud odbio je izvesti bilo kakav zaključak iz te izravne zakonske proturječnosti, uz obrazloženje da valjanost drugog posvojenja nije predmet postupka.

Takav je pristup pogrešan.

Predmet postupka jest ništavost potpunog posvojenja iz 1979.

Činjenica da je isti sustav 1984. isto dijete ponovno dao na posvojenje neposredno je relevantna za ocjenu je li akt iz 1979. doista bio zakonito, potpuno i trajno zasnovan.

Apelacioni sud tu je činjenicu pravno neutralizirao umjesto da je ocijeni.

Time je propustio primijeniti članak 40. i ocijeniti statusne posljedice iz članaka 35., 37. i 38. ZUSAPV-a.

7. Drugostupanjski sud pogrešno je primijenio članak 34. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine

Članak 34. ZUSAPV-a propisuje:

„U zapisnik o zasnivanju potpunog posvojenja ne unose se podaci o roditeljima posvojenika.”

Međutim, Apelacioni sud u svojem obrazloženju navodi da u zapisniku o potpunom posvojenju Up.03-507/79 od 21. lipnja 1979. stoji:

• da se majka maloljetnog Milivoja dulje vrijeme nalazi na nepoznatom mjestu boravka;
• da bez opravdanih razloga ne vrši roditeljsku dužnost;
• da je postavljen prigodni skrbnik Vera Radovanović, koja daje suglasnost za posvojenje.

Drugim riječima, zapisnik o potpunom posvojenju, prema činjeničnom opisu samog Apelacionog suda, sadrži podatke o roditelju posvojenika, i to kao nosive činjenice za zasnivanje potpunog posvojenja.

To je izravno u suprotnosti s člankom 34. ZUSAPV-a.

Apelacioni sud tu zakonsku posljedicu uopće nije ocijenio.

Iako ta povreda nije bila zasebno numerirana u žalbi, ona proizlazi iz samog činjeničnog opisa pobijane presude i predstavlja pravnu posljedicu činjenica koje je drugostupanjski sud sam uzeo kao utvrđene.

U postupku po reviziji zato je neposredno relevantna, kao dodatna potvrda da su nižestupanjski sudovi odredbe ZUSAPV-a primijenili selektivno.

Izvorna stranica 15

Pozivali su se na njega kada podržava rezultat iz 1979., a ignorirali ga kada isti spis otkriva protuzakonitu strukturu postupka.

8. Drugostupanjski sud pogrešno je ocijenio ostavinski i očinski trag kao pravno irelevantnu pozadinu

Zakonitost potpunog posvojenja iz 1979. ne može se ocijeniti odvojeno od činjenice da se usporedno vodio postupak raspravljanja ostavine iza smrti pokojnog Pavla Lakatoša, u kojem se maloljetni Milivoj Miletić pojavljuje kao dijete čija se prava i interesi moraju štititi.

U tom su sklopu odlučne sljedeće činjenice:

• maloljetni Milivoj Miletić u zapisniku od 19. ožujka 1979. evidentiran je kao dijete koje se nalazi kod bake i djeda, odnosno roditelja ostavitelja Pavla Lakatoša;
• Općinski sud u Novom Sadu 20. srpnja 1979. traži postavljanje skrbnika radi zaštite njegovih prava i interesa u ostavinskom postupku;
• rješenjem od 23. studenoga 1979. proglašen je nasljednikom iza Pavla Lakatoša;
• u žalbenom postupku Gž 11/80 drugi nasljednici raspolažu podacima o postupku potpunog posvojenja, uključujući navod da se posvojitelji ne protive tome da Milivoj nekoga naslijedi, i taj materijal koriste protiv njegova nasljednopravnog položaja.

To pokazuje da je u spisima predmeta istodobno postojao:

• tok posvojenja u kojem se dijete prikazuje kao podobno za potpuno identitetsko izmještanje;
• ostavinski tok u kojem se isto dijete pojavljuje kao Milivoj Miletić, povezano s očinskom linijom Pavla Lakatoša i ostvarivanjem nasljednih prava.

Apelacioni sud taj je sukob sveo na kasnije ukidanje rješenja o nasljeđivanju i time izbjegao ocijeniti njegov značaj za zakonitost potpunog posvojenja od 21. lipnja 1979.

To je pogrešna primjena materijalnog prava jer se uvjeti za potpuno posvojenje ocjenjuju prema pravnom okviru i činjeničnom stanju u vrijeme njegova zasnivanja, a ne prema kasnijem uklanjanju jednog od tragova koji su to stanje otkrivali.

9. Drugostupanjski sud nije ocijenio pravni značaj članaka 35., 37. i 38. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine

Članak 35. ZUSAPV-a propisuje da izvješće o zasnivanju potpunog posvojenja sadrži podatke o upisu rođenja koji se poništava i podatke za novi upis rođenja posvojenika, s podacima o posvojiteljima kao roditeljima.

Članak 37. propisuje da zasnivanjem potpunog posvojenja prestaju prava i dužnosti utvrđeni zakonom između posvojenika i njegovih krvnih srodnika.

Članak 38. propisuje da nije dopušteno utvrđivanje očinstva i majčinstva potpuno posvojenog djeteta.

Te norme pokazuju stvarni učinak potpunog posvojenja.

Potvrđuju da osporeni akt nije proizvodio samo promjenu prezimena ili obiteljskog smještaja.

Izvorna stranica 16

Proizvodio je:

• poništenje postojećeg upisa rođenja;
• novi upis s posvojiteljima kao roditeljima;
• prestanak prava i dužnosti prema krvnim srodnicima;
• zabranu utvrđivanja očinstva i majčinstva;
• neraskidivost takvog pravnog stanja.

Kada se takav mehanizam primijeni bez zakonitog ispunjenja uvjeta iz članka 30., posljedica nije obična procesna pogreška.

Posljedica je pravno zaključavanje djeteta u novi administrativni identitet.

Apelacioni sud nije ocijenio tu funkciju zakona, iako je neposredno odlučna za razumijevanje posljedica osporenog potpunog posvojenja.

5. USTAVNA I KONVENCIJSKA DIMENZIJA SPORA

1. Predmet se neposredno tiče prava na identitet, podrijetlo, osobnu povijest i zaštitu od institucionalnog održavanja administrativno prekinutog identiteta

Ovaj postupak ne predstavlja običan spor o jednom povijesnom obiteljskopravnom aktu.

Njime se odlučuje o pravnoj održivosti akta kojim je:

• dijete rođeno kao Milivoj Miletić administrativno preimenovano u Milana Vasića;
• iz matične knjige rođenih uklonjen izvorni roditeljski upis;
• kao roditelji upisani Milorad i Gospava Vasić;
• očinska linija Pavla Lakatoša potisnuta formulom „otac nepoznat”;
• nasljedni trag prema očinskoj obitelji prekinut;
• pravni put prema utvrđivanju biološkog podrijetla zatvoren kroz režim potpunog posvojenja;
• dijete nakon raspada prve posvojiteljske obitelji 1984. provedeno kroz novo posvojenje kod drugog bračnog para.

Iz spisa razmatranih u ovom postupku ne proizlazi na koji je način prethodno potpuno posvojenje iz 1979. pravno uklonjeno, ako je uopće uklonjeno.

Posljedica osporenog akta nije bila samo promjena prezimena.

Posljedica je bila administrativna zamjena izvornog identiteta djeteta, prekid biološkog, obiteljskog, nasljednog i jezičnog kontinuiteta te uklanjanje djeteta iz okvira u kojem je moglo zadržati odnos prema svojem podrijetlu.

Tužitelj je dijete majke hrvatskog podrijetla, Cvite Miletić, i čovjeka čija očinska linija, obiteljski trag i nasljedni tok iz više državnih spisa izbijaju kao Pavle Lakatoš, Mađar.

Administrativnim izmještanjem iz tog kruga tužitelj nije izgubio samo matični upis, nego i neposredan pristup očinskoj rodbini, mađarskom jeziku i stvarnom obiteljskom podrijetlu.

Izvorna stranica 17

Tužitelj istinu o svojem podrijetlu nije saznao zato što mu je država omogućila djelotvorno razotkrivanje identitetskog prekida koji je sama proizvela, nego kroz vlastitu višegodišnju osobnu istragu i povezivanje rasutih obiteljskih, arhivskih i sudskih tragova.

Zato suvremena povreda prava na identitet u ovom predmetu ne leži samo u povijesnom prikrivanju podrijetla.

Leži i u tome što domaći sudovi, nakon što je izvorna identitetska linija tužitelja razotkrivena i dokumentirana, održavaju pravne posljedice potpunog posvojenja čija se zakonitost raspada pred tekstom tada važećeg zakona i pred spisima izvedenim u postupku.

Predmet se više ne svodi na pravo da se podrijetlo sazna.

Tužitelj ga je saznao bez pomoći države.

Predmet se sada tiče prava da država, nakon što je istina izašla na vidjelo, ne nastavi sudski održavati administrativni poredak zasnovan na brisanju njegova izvornog identiteta.

2. Članak 78. Ustava Republike Srbije neposredno je relevantan

U domaćem ustavnom okviru ta povreda ima neposredan oslonac u članku 78. Ustava Republike Srbije, kojim je zabranjena nasilna asimilacija pripadnika nacionalnih manjina i kojim se jamči zaštita od svake radnje usmjerene prema takvoj asimilaciji.

Tužitelj taj članak ne ističe kao apstraktnu pravno-političku tvrdnju.

Ističe ga kao domaći ustavni izraz iste identitetske zaštite koja je u ovom postupku povrijeđena.

Tužitelj je dijete majke hrvatskog podrijetla, Cvite Miletić, i čovjeka čija očinska linija, obiteljski trag i nasljedni tok iz državnih spisa izbijaju kao povezani s Pavlom Lakatošem, Mađarom.

Administrativnim izmještanjem iz tog kruga dijete nije samo preimenovano. Odsječeno je od majčine hrvatske linije, očinske mađarske linije, očinskoga jezika, krvnog srodstva, nasljednog položaja i stvarnog obiteljskog kontinuiteta.

Domaći sudovi sada odbijaju razriješiti, odnosno ispraviti pravne posljedice tog akta.

Održavanje pravnih posljedica osporenog potpunog posvojenja danas ne predstavlja neutralno čuvanje jednog starog obiteljskopravnog akta.

Predstavlja nastavak administrativne asimilacije kroz suvremeni sudski akt.

Takav pristup dolazi u izravan sukob sa zabranom nasilne asimilacije iz članka 78. Ustava Republike Srbije.

3. Članak 8. Europske konvencije štiti podrijetlo, identitet i osobnu povijest

Europski sud za ljudska prava u svojoj je praksi više puta potvrdio da pravo na privatni život iz članka 8. Europske konvencije obuhvaća:

• pravo osobe da zna svoje podrijetlo;
• pravo da sazna identitet bioloških roditelja;
• pravo da utvrdi svoju biološku vezu;
• pravo na osobnu povijest i razloge posvojenja;

Izvorna stranica 18

• pravo da država ne postavlja nerazmjerne prepreke rasvjetljavanju podrijetla.

U predmetu A.K. i L. protiv Hrvatske Sud je naglasio obvezu tijela javne vlasti da zatraži suglasnost biološkog roditelja posvojenika za posvojenje.

U predmetu Godelli protiv Italije Sud je naglasio značaj prava posvojene osobe da sazna svoje biološko podrijetlo.

U predmetu Jäggi protiv Švicarske Sud je utvrdio da pravo pojedinca da utvrdi svoje podrijetlo predstavlja sastavni dio pojma privatnog života.

U predmetu Boljević protiv Srbije Sud je utvrdio povredu članka 8. zato što domaći pravni poredak nije omogućio djelotvorno preispitivanje pitanja biološkog očinstva i podrijetla, unatoč proteku vremena.

U predmetu Mitrevska protiv Sjeverne Makedonije Sud je potvrdio da želja posvojene osobe da sazna razloge posvojenja, biološko podrijetlo, život prije posvojenja i identitet bioloških roditelja ulazi u srž privatnog života zaštićenog člankom 8.

U predmetu Görgúlú protiv Njemačke Sud navodi da, iako članak 8. Konvencije ne sadrži izričite postupovne zahtjeve, „postupak donošenja odluka uključen u mjere miješanja mora biti pravičan i takav da osigurava potrebno poštovanje interesa zaštićenih člankom 8.

Ti su standardi u konkretnom predmetu relevantni kao minimum zaštite.

Ako članak 8. Europske konvencije štiti pravo osobe da dođe do istine o svojem podrijetlu, onda tim više štiti pravo osobe da država, nakon što je ta istina razotkrivena, ne nastavi pravno održavati akt kojim je njezino izvorno podrijetlo administrativno prekinuto.

U konkretnom predmetu domaći sudovi nisu odlučivali o apstraktnom interesu tužitelja da jednoga dana sazna tko je.

Tužitelj je to već otkrio sam.

Odlučivali su o tome hoće li, unatoč razotkrivenim proturječnostima u spisu i unatoč jasnom sukobu osporenog posvojenja s tada važećim zakonom, Republika Srbija nastaviti pravno održavati rezultat administrativne zamjene identiteta iz 1979.

Potvrđivanjem takvog akta bez stvarnog suočavanja s njegovim zakonskim i identitetskim raspadom nižestupanjski sudovi nisu samo propustili zaštititi tužiteljevo pravo na podrijetlo i identitet.

Produžili su djelovanje pravnog mehanizma kojim su podrijetlo i identitet prethodno prekinuti.

4. Članak 8. Europske konvencije i članak 78. Ustava neposredno obvezuju Vrhovni sud

Vrhovni sud u postupku po reviziji ne odlučuje samo o povijesnom događaju iz 1979.

Odlučuje o tome hoće li najviša sudska instancija u Republici Srbiji prihvatiti da:

• potpuno posvojenje iz 1979. ostane pravno održano iako nije razjašnjeno jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 30. stavka 1. ili članka 30. stavka 4. ZUSAPV-a;
• izostanak Cvitine suglasnosti bude pokriven pravno neobjašnjenom suglasnošću prigodnog skrbnika;

Izvorna stranica 19

• šestomjesečni rok i konkretna potraga za majkom budu zamijenjeni općom formulom o „nedostupnosti”;
• drugo posvojenje iz 1984. ostane bez pravnog značaja za ocjenu prvog posvojenja, iako je u suprotnosti s neraskidivošću iz članka 40. i statusnim posljedicama iz članaka 35., 37. i 38. ZUSAPV-a;
• sukob interesa Vere Radovanović ostane bez sudskog odgovora;
• ostavinski i očinski trag budu uklonjeni iz pravne slike tvrdnjom da Pavle Lakatoš nije priznao očinstvo, iako spis P-1642/76 pokazuje suprotno;
• članak 34. ostane bez posljedice iako sam sadržaj zapisnika pokazuje njegovu povredu;
• članci 35., 37., 38. i 40. ostanu bez stvarne ocjene, iako pokazuju da je potpuno posvojenje proizvodilo administrativno zaključavanje novog identiteta;
• sve to bude tretirano kao običan obiteljskopravni spor bez identitetske, nasljednopravne, ustavne i konvencijske dimenzije.

Ako bi takva presuda ostala na snazi, Republika Srbija preko svojeg bi najvišeg redovnog suda dala sadašnju sudsku potvrdu posljedicama bezakonja iz 1979. i 1984.

Tada više ne bi postojala samo odgovornost povijesnog tijela skrbništva.

Postojala bi i suvremena odgovornost pravosuđa Republike Srbije koje je, nakon potpunog i jasnog ukazivanja i upozorenja na sve proturječnosti u spisima predmeta, izabralo ne razriješiti ih, nego održati pravne posljedice ništavog posvojenja i time nastaviti administrativnu asimilaciju tužitelja kroz suvremeni sudski akt.

5. Članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na obrazloženu sudsku odluku

Uz članak 8. Europske konvencije pobijana presuda otvara i ozbiljno pitanje standarda pravičnog suđenja iz članka 6. stavka 1. Europske konvencije, čiji je sastavni dio pravo na obrazloženu sudsku odluku.

Europski sud za ljudska prava ne zahtijeva od domaćih sudova da odgovore na svaku usputnu tvrdnju stranaka.

Zahtijeva da odgovore na one navode koji su odlučni za ishod spora.

U konkretnom predmetu Apelacioni sud nije odgovorio na odlučne navode o:

• pravnom režimu članka 30. ZUSAPV-a;
• šestomjesečnom roku i potrazi za majkom;
• pravnoj osnovi zamjene majčine suglasnosti;
• članku 42. i nemogućnosti proizvoljne primjene članka 5. ZUSAPV-a na potpuno posvojenje;
• drugom posvojenju iz 1984.;
• sukobu interesa Vere Radovanović;
• konkretnom problemu nadležnosti tijela skrbništva;

Izvorna stranica 20

• ostavinskom i očinskom tragu kao protudokazu administrativnoj kvalifikaciji „otac nepoznat”;
• članku 34. ZUSAPV-a;
• člancima 35., 37., 38. i 40. ZUSAPV-a kao normama koje pokazuju stvarnu identitetsku funkciju potpunog posvojenja.

Umjesto odgovora sud je koristio opće formule, selektivno skraćivao žalbene navode i pojedine ključne točke potpuno prešutio.

Takva presuda ne omogućuje djelotvornu kontrolu zakonitosti.

Ne ispunjava standard obrazložene sudske odluke u sporu koji zadire u jezgru identiteta, podrijetla i osobne povijesti tužitelja.

Posebnu težinu toj povredi daje činjenica da tužitelj ne traži od države da mu tek otkrije podrijetlo koje mu je nepoznato, nego traži da sud prestane održavati pravne posljedice akta kojim je njegovo već razotkriveno izvorno podrijetlo administrativno prekinuto na nezakonit način.

Kada sud na tako postavljen spor odgovori prešućivanjem odlučnih navoda, selektivnim skraćivanjem žalbenih navoda i formulacijama kojima se izbjegava srž problema, ne uskraćuje samo obrazloženu odluku.

Sudjeluje u daljnjem održavanju na snazi nezakonitih akata koji su prouzročili niz posljedica, osobito posljedica u pogledu identitetskih značajki tužitelja.

6. INSTITUCIONALNI ZNAČAJ ODLUKE VRHOVNOG SUDA

Ova revizija svjesno ostavlja Vrhovnom sudu potpuni pravni zapis o tome što se od njega traži i što svojim odlučivanjem preuzima.

Predmet nije marginalan.

Predmet nije tehnički.

Predmet nije spor povodom procesne sitnice.

Predmet je pitanje potvrđuje li Republika Srbija u 2026., preko najviše sudske instancije:

• potpuno posvojenje provedeno bez razjašnjene zakonske osnove iz članka 30. ZUSAPV-a;
• izmještanje djeteta iz izvornog identiteta i obiteljskog kontinuiteta;
• zaobilaženje poznate i žive majke;
• potiskivanje očinskog i nasljednog traga;
• poništavanje izvornog matičnog upisa i novi upis s posvojiteljima kao roditeljima;
• prestanak prava i dužnosti prema krvnim srodnicima;
• pravnu zabranu utvrđivanja očinstva i majčinstva nakon potpunog posvojenja;
• dvostruko posvojenje istog djeteta unatoč neraskidivosti iz članka 40. i statusnim

Izvorna stranica 21

posljedicama iz članaka 35., 37. i 38. ZUSAPV-a;

• postupak u kojem ista službenica konstruira slučaj, bira posvojitelje, preuzima ulogu prigodnog skrbnika i daje suglasnost za posvojenje.

Vrhovni sud zato sada ima dva pravna puta.

Prvi je da usvoji reviziju, ukine presudu Apelacionog suda i zaustavi daljnje sudsko održavanje odluke koja ne može izdržati tekst zakona, dokumente u spisu i konvencijski standard prava na identitet.

Drugi je da potvrdi takvu presudu i time najvišim redovnim sudskim autoritetom Republike Srbije preuzme suvremenu odgovornost za njezino održavanje.

U tom drugom slučaju presuda Vrhovnog suda neće biti samo odbijanje jednog izvanrednog pravnog lijeka.

Postat će najviši domaći sudski dokument kojim Republika Srbija, unatoč izvođenju svih dokaza koji jasno ukazuju na ništavost potpunog posvojenja, potvrđuje pravne posljedice administrativnog prekidanja identiteta, podrijetla, očinske linije, nasljednog položaja, krvnog srodstva, pravnog puta prema biološkom podrijetlu i jezično-nacionalnog kontinuiteta djeteta koje je 1979. bilo Milivoj Miletić.

7. PRIJEDLOG

Iz svih navedenih razloga tužitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Srbije:

1. USVOJI reviziju tužitelja;
2. PREINAČI pobijanu presudu Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 211/26 od 22. travnja 2026., tako što će USVOJITI žalbu tužitelja te PREINAČITI presudu Osnovnog suda u Novom Sadu P2.1435/2024 od 9. veljače 2026. i odlučiti:

I USVAJA SE tužbeni zahtjev tužitelja da se poništi potpuno posvojenje zasnovano i proglašeno odlukom Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite Novi Sad broj UP.03-507/79 od 21. lipnja 1979. u Novom Sadu, kojim Vasić Milorad, rođen 15. veljače 1941. u mjestu Osiječani, općina Doboj, i Vasić Gospava, rođena 21. kolovoza 1932. u mjestu D. Klakar, općina Doboj, oboje sa stanom u Budisavi, ulica Petefi Šandora broj 52, posvajaju malodobnog Miletić Milivoja i kojim posvojeni malodobni Miletić Milivoje dobiva novo ime Vasić Milan, kao apsolutno ništavo.

II NALAŽE SE tuženom da odmah po primitku presude donese rješenje o poništenju rješenja Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite Novi Sad broj UP.03-507/79 od 21. lipnja 1979., kojim se odobrava da se u matičnu knjigu rođenih izvrši naknadni upis podataka posvojitelja Vasić Milorada i Vasić Gospave iz Budisave kao roditelja potpuno posvojenog djeteta – tužitelja, te da se poništenjem rješenja osnaži prvi upis rođenja potpuno posvojenog djeteta – tužitelja.

3. OBVEŽE tuženog da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka;

ili

1. USVOJI reviziju tužitelja;
2. UKINE presudu Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 211/26 od 22. travnja 2026. i presudu Osnovnog suda u Novom Sadu P2.1435/2024 od 9. veljače 2026., te predmet

Izvorna stranica 22

VRATI na ponovno suđenje prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu, uz jasno upućivanje na obvezu nižestupanjskih sudova da u ponovljenom postupku odgovore na sljedeća pitanja:

• podvodi li se konkretan slučaj pod članak 30. stavak 1. ili članak 30. stavak 4. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine;
• jesu li dokazani zakonski uvjeti šestomjesečnog roka i neuspješne potrage za majkom;
• je li postojala zakonita prethodna suglasnost poznate i žive majke, odnosno zakonita osnova za njezinu eventualnu zamjenu;
• kakav je pravni značaj članka 42. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine u odnosu na nemogućnost proizvoljne primjene članka 5. na potpuno posvojenje;
• kakav je pravni značaj drugog posvojenja iz 1984. u odnosu na članak 40. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine;
• kakav je pravni značaj sukoba interesa Vere Radovanović;
• kakav je pravni značaj ostavinskog postupka O.196/79, žalbenog postupka Gž 11/80 i brakorazvodnog spisa P-1642/76 za ocjenu zakonitosti administrativne formule „otac nepoznat”;
• dolazi li zapisnik o potpunom posvojenju, prema vlastitom sadržaju koji su sudovi prihvatili, u izravan sukob s člankom 34. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine;
• kakav je pravni značaj članaka 35., 37., 38. i 40. Zakona o posvojenju SAP Vojvodine u odnosu na objektivnu funkciju potpunog posvojenja kao mehanizma za poništavanje starog upisa rođenja, novi upis s posvojiteljima kao roditeljima, prestanak prava i dužnosti prema krvnim srodnicima, zabranu utvrđivanja očinstva i majčinstva i neraskidivost takvog pravnog stanja;
• moraju li se u konkretnom predmetu primijeniti članak 8. Europske konvencije i članak 78. Ustava Republike Srbije, imajući u vidu da je riječ o pravu na identitet, podrijetlo, osobnu povijest, obiteljski kontinuitet, zabranu nasilne asimilacije i zaštitu od državnog održavanja administrativnog prekida izvornog identiteta.

Troškovnik:

• za sastavljanje revizije iznos od 55.000,00 RSD, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika.

U Kragujevcu, 29. svibnja 2026.

Nikolaj Petronijević, odvjetnik

Urednička usporedba izvora

Na 15. stranici revizije piše „ne protive”. U Pervazovoj žalbi od 12. prosinca 1979., na 2. fizičkoj stranici povezanog ostavinskog PDF-a, piše „ne traže da mldb. MILIVOJ bilo koga nasledjuje”. To je Pervazova tvrdnja o posvojiteljima. Oba izvora čuvaju vlastitu formulaciju.

Usporedi ostavinski izvor · PDF · 2

Strasbourški predmeti citirani na 18. stranici

Poveznice određuju stvarne predmete i opseg citiranih standarda. Njihova primjena na ovaj zahtjev za ništavost argument je iznesen u reviziji.

• A.K. and L. v. Croatia · 37956/11: Postupovna jamstva prije prekida obiteljskih veza: zastupanje i obavještavanje. Odluka ne ustanovljuje opće pravilo obvezne suglasnosti u svakom posvojenju. Provjereni primarni tekst / službena bilješka.

• Godelli v. Italy · 33783/09: Pristup podacima o podrijetlu; povreda članka 8. zbog izostanka odgovarajućeg mehanizma odvagivanja interesa. Stavci 48.–59. Provjereni primarni tekst / službena bilješka.

• Jäggi v. Switzerland · 58757/00: DNK ispitivanje radi utvrđivanja očinskog podrijetla nakon smrti pretpostavljenog oca; povreda članka 8. Stavci 37.–44. Provjereni primarni tekst / službena bilješka.

• Boljević v. Serbia · 47443/14: Ponavljanje stare parnice o očinstvu i suvremeni DNK dokazi; kruti rokovi onemogućili su razmatranje konkretne situacije podnositelja. Povreda članka 8.; stavci 54.–57. Provjereni primarni tekst / službena bilješka.

• Mitrevska v. North Macedonia · 20949/21: Tajnost posvojenja i pristup podrijetlu i zdravstvenim podacima; članak 8. zahtijeva odvagivanje suprotstavljenih interesa. Stavci 40.–41. i 50.–59. Provjereni primarni tekst / službena bilješka.

• Görgülü v. Germany · 74969/01: Stavak 52. navodi postupovni standard. Povrede članka 8. odnose se na skrbništvo i kontakt; stavci 53.–54. prihvaćaju sudjelovanje. Podnesak piše „Görgúlú”. Provjereni primarni tekst / službena bilješka.